Slučaj pacijentkinje R.S.

Sestro, neka sljedeći pacijent uđe – začuo se autoritativni glas starijeg muškarca u čekaonici jedne poznate banjalučke psihijatrijske ustanove.

Gospođice Srpska, Vi ste na redu – ljubazno će crnomanjasta žena u svojim pedesetim, obraćajući se jednoј od dvije pacijetkinje prisutne u čekaonici.

Mlađa žena ustade, učtivo se osmjehnu sestri i nesigurnim korakom krenu ka ordinaciji. Otvorivši vrata ordinacije, zatekla je doktora zadubljenog u gomilu papira koji joj je odsutno pokazao da sjedne na kauč preko puta njega.

Gospođice Srpska – obrati se doktor mladoj pacijentkinji, ne vadeći glavu iz papira koje je zamišljeno posmatrao – gledam upravo vaš karton i sljedeća seansa je zakazana tek za mjesec dana. Zašto ste tražili hitno da se vidimo?

Gospodine doktore – povjerljivo će pacijentkinja dok se namještala na udobnom kauču – bojim se da imam veliki problem.

Gospođice Srpska, liječim vas već duže vrijeme, upoznat sam sa svim vašim problemima, od paranoje “da hoće da vas ukinu” do teškog oblika depresije u koju vas bacaju izvještaji Statističkog zavoda i Biroa za zapošljavanje. Nemoguće je da mi je nešto promaklo – zbunjeno će doktor prelistavajući bilješke po drugi put.

Radi se o nečemu novom doktore – smireno će pacijentica, gledajući u portret Sigmunda Frojda koji je krasio zid ordinacije – mislim da patim od krize identiteta.

Krize identiteta? – zbunjeno će stari psihoanalitičar – pojasnite mi molim vas o čemu se radi.

Vi znate, doktore, da ja oca nikad nisam upoznala – otpoče pacijentica jedva se suzdržavajući da ne brizne u plač – ali sam odrastala u uvjerenju da mi je Srbija majka.

Tako stoji u kartonu – spremno će doktor, pokazujući na debelu fasciklu na svom stolu.

Samim tim, doktore – nastavi pacijentica nešto mirnijim tonom – ja bih trebala biti Srpkinja. Zar ne?

To je jasno k’o dan – odgovori doktor, demonstrirajući svoje deduktičke sposobnosti.

Odrastala sam vjerujući da je tako. Pomagala sam crkve, zaobilazila džamije, navijala za reprezentaciju Srbije, redovno se nervirala kad Đoković gubi, isključivo u Crnu Goru idem na more i opet, ispade da to nije dovoljno. Uprkos hiljadama srpskih žrtava uzidanih u moje temelje i uprkos tome što skoro milion Srba živi pod mojim okriljem kažu da nisam Srpkinja. Ni donacija od 800.000 evra za obnovu patrijarhove rezidencije izgleda nije imala nikakav efekat na dokazivanje mog srpstva. I dalje kažu da sam Bosanka – zaključi pacijetkinja, brišući maramicom suzu koja je skliznula niz lijevi obraz.

Ko to kaže? – zainteresovano će doktor primičući olovku notesu, u pripravnosti da napravi službenu zabilješku.

Toma kaže doktore! – kroz suze će mlada pacijentica.

Toma, četnički vojvoda? – razrogači oči sjedi doktor.

Ne, Toma, reinkarnacija Vilija Brandta – pomirljivo odgovori pacijentica, sad već onemogućena da suzdrži suze koje su navirale.

To je nešto novo. Nisam upoznat sa takvim stavovima gospodina Nikolića – nesigurno će doktor pretresajući iznova svoje bilješke.

Kolekcija proljeće – ljeto 2013, gospodine doktore – odgovori pacijentica, otvarajući drugi paket papirnih maramica.

Kad se to desilo? – ponovo se prihvati olovke stari majstor psihoanalize.

Desilo se za vrijeme Tominog gostovanja u jednoj emisiji na BHT – odgovori pacijentica kroz jecaje, prisjećajući se bolnog iskustva.

Nastavite molim Vas, šta se tačno dogodilo? – ohrabrivao je doktor svoju pacijenticu da prepriča traumatično iskustvo, svjestan da je gura ka ivici.

Pa, Toma je, klečeći iz fotelje, zatražio oprost i onda je…

Čekajte – prekinu doktor pacijenticu na ovom mjestu – kako to mislite “klečeći iz fotelje”? U fotelji je nemoguće klečati. Molim Vas da mi to objasnite pobliže kako bih mogao da razumijem cijelu stvar – zaključi doktor, dajući signal pacijentici da nastavi.

Nema se tu mnogo šta objašnjavati doktore, Toma je sjedio u fotelji i rekao je “Evo, klečim… i tražim pomilovanje..”

Ali nije zaista kleknuo? – ubaci se opet doktor.

Pa doktore, nije zaista bilo potrebe. Ako je rekao da kleči, onda kleči, ne možete očekivati od mene da vjerujem svojim očima prije nego riječima demokratski izabranog predsjedniku jedne ozbiljne zemlje poput Srbije – odgovori pacijentkinja.

U redu, shvatam. Nije naše da preispitujemo predsjedničke izjave i stavove. Vratimo se na stvar. Što se tiče vaše krize identiteta, uprkos bogatom obrazovanju i visokom stepenu opšte kulture gospodina Nikolića, nisam siguran da je isti kompetentan da kvalifikuje pripadnike bilo kojeg naroda po vjerskim ili nacionalnim obilježjima. Shodno tome, mislim da zaista nema razloga da se osjećate tako kako se osjećate samo zato što što Toma misli da…

Ali on ne misli više tako, doktore – ubaci se sad pacijentkinja, koja je konačno povratila kontrolu nad sopstvenim emocijama.

Kako sad pa to? – iznervirano će doktor.

Pa lijepo, izvinio se i rekao da nije tako mislio. Rekao je da to geografija i u nekakvom napadu srpstva je nastojao da upotrijebio riječ „Srbin“ što više puta, tako da naši lingvisti već satima pokušavaju da rastumače šta je htio da kaže u nastavku rečenice, nažalost, bez većeg uspjeha, ali to nije toliko ni bitno. – objasnila je pacijentica.

Pa, ako Toma kaže da je geografija, onda je geografija. Tomi je geografija, “najsvježija”, da se tako izrazim, a i ide mu od ruke, kako se pokazalo u zadnje vrijeme. Samo veliki majstori geografije mogu s takvom lakoćom da prekrajaju granice – odgovori doktor.

Sad ja Vas ne razumijem – zbunjeno će pacijentica.

Vidite, znate da se geografija uči u osnovoj i nižim razredima srednje škole. Ljudski mozak najbolje barata sa posljednje usvojenim informacijama. Ukoliko ste poslije srednje škole završili fakultet, recimo, opteretili ste mozak novim, svježim informacijama i potisnuli, na primjer svoje poznavanje geografije, pošto se geografija rijetko izučava na fakultetima. – zaključi doktor ozbiljno.

Shvatam. Dakle, bez obzira što sam prethodne sedmice bila Bosanka, sad, kad je Toma promijenio mišljenje, opet sam Srpkinja? – rezimira pacijentica još jednom, tek da bude sigurna.

Dobro ste shvatili – zadovoljno će doktor, uvidjevši da je terapija već počela da djeluje.

Doktore, ja zaista ne znam kako da Vam se zahvalim. Već se bolje osjećam! – veselo će pacijentkinja.

Ništa, ništa. Tu sam da služim. Oko računa vidite sa sestrom, molim Vas. – uzvrati ljubaznost doktor, ispraćajući pacijentkinju do vrata.

Hoću, hvala Vam još jednom doktore – ljubazno će gospođica Srpska napuštajući ordinaciju.

Keš ili kartica – upita sestra nekoliko trenutaka kasnije.

Na teku, kao i obično – uzvrati mlada pacijentkinja.

Jao da, izvinite molim Vas, potpuno sam se smetnula – odgovori sestra ubacujući račun u podeblji tefter među gomilu ostalih računa. Pacijentkinja se pozdravila sa sestrom i znatno sigurnijim korakom napustila ustanovu u koju je prije samo nekoliko sati došla potpuno rastrojena.

Sestro, pošaljite pacijenta koji pati od hronične halucinacije – začulo se iz ordinacije.

Gospođo Hrvatska, Vi ste na redu – prozva sestra iduću pacijentkinju.

Tags: Boris Bajić, Izjava, republika srpska, slučaj pacijentkinje RS, srbija, Tomislav Nikolić

Category: Društvo