Pomirenost sa sudbinom

Kolumna objavljena u Nezavisnim novinama, na temu međuljudskih odnosa i nedostatka samokritike.

Gordi narode slovenski, predefinisan u posljednjih stotinak godina, iznuren ratovima, stradanjem, glađu i neslogom, što kroz svijet tumaraš izgubljen, s vječno ispruženom rukom, spreman da ponizno zahvališ i na najmanjoj uljudnosti, a još spremniji da dočekaš na nož nedostatak saosjećanja ka tvojoj patnji, tvojoj muci, većoj od svih tuđih muka, zastani na tren pred ogledalom i porazmisli dobro o tome što vidiš. Umoran si, gladan, tužan i napušten, no to nije najgore što se o tebi ima reći. Odmore se ljudi, najedu se, oraspolože i nađu sebi druga, ali od jednog nikada ne pobjegnu. Ne mogu pobjeći od sebe, od onoga što jesu, onoga što ih određuje, a glavna je karakterna osobinu našeg naroda, sve mi se čini – pomirenost sa sudbinom.

Nikad nisam ovladao tehnikama dramskog odugovlačenja i scenske pauze pa ću odmah preći na stvar – ne sluti na dobro. Mislite sad vi: “Ma šta kažeš, genije, znamo mi to i bez tebe.” Ishod je, dakle, poznat, ali vjerujem da se oko razloga koji nam korake upravljaju ka takvoj sudbini ne slažemo. Previše pričamo, premalo razgovaramo. Otuđili smo se jedni od drugih, a odjednom, svi imaju ponešto da kažu o svemu i svima. Sportisti pričaju o politici, političari o pjevačicama, a narod k’o narod, o jednima, drugima i trećima. Pišemo tvitove, blogove, kolumne, pa i čitave knjige, koje niko ne čita. Bitno nam je da mi kažemo, koliko-toliko i da nas saslušaju, ali da mi saslušamo njih ili da im, ne daj bože, dozvolimo da nas kritikuju, to ne, nikako.

Imamo tu ružnu naviku da nam je vječno za nešto, a u vezi sa nama samima, kriv neko drugi, što se naročito odnosi na mlađe generacije. “Zbog profesora padamo na ispitu”; “starci nam nisu omogućili ovo”; “onaj nam kriv za ono” i tako dalje. Bilo kako bilo – do nas nikad nije. Spremni smo do iznemoglosti braniti i opravdavati svoje neuspjehe i promašaje, ali priznati krivicu, zasukati rukave i okrenuti situaciju nabolje, to već nismo. Kad jednom padnemo, teško nas je natjerati da opet ustanemo i probamo još jednom. A i što bismo? Pa već smo jednom probali i nije nam uspjelo. Lakše je pronaći nekog udaljenog krivca, s kojim se najčešće nismo spremni obračunati licem u lice, da bude glavni odgovorni za sve zlo koje nam se dešava. Kritiku nismo tražili i ne prihvatamo je.

Sa druge strane, uvijek smo spremni kritikovati. Za većinu naših problema krivi su političari. Nismo mi krivi, mi koji smo ih birali, niti mi koji smo svojim neizlaskom na izbore dozvolili da oni budu izabrani. Sad, direktno vezati konkretan problem za određenog pojedinca u najvećem broju slučajeva nismo u stanju, ali generalno, kriv je po definiciji onaj gore na vrhu, predsjednik, premijer ili bar neki ministar, eventualno gradonačelnik. On je taj koji sve vidi i sve čuje i on dopušta da se dešava sve to što se dešava. Nije nama bitno ni iz koje je On stranke, niti znamo iz koje bi stranke htjeli da On bude, i o tome nek’ razmišlja neko drugi. Neće ni Taj novi, koji dođe poslije Ovog valjati, sve je to ista banda. On nam je kriv i što fakultet nismo završili, kriv je i što sa ovim što smo kasnije upisali, privatnim, posao ne možemo da nađemo, ama kriv je za sve. Kriv je On i što ne čitamo dovoljno, a na Njemu leži i dobar dio krivice što kritički ne razmišljamo. Da su nam samo malo bolji političari, mi bismo bili – ma eto, ne baš Švajcarska, ali barem Austrija.

Rješenja sami ne vidimo, a i šta mi imamo tražiti rješenja, nismo mi za to plaćeni. Kod nas kad se skrene pažnja ne neki problem, ta tema poživi u medijima dan ili dva, priprijeti se studentskim protestima, generalnim štrajkom, organizuje se i poneka emisija na tu temu, no, izleti onda neki kud i kamo bitniji društveni događaj, poput otvaranja Twitter naloga nekog političara, njihovog online dijaloga ili početka emitovanja novog rialiti šou programa kojim se cjelokupna javnost preokupira u narednom periodu i tu priča staje.

Stranci k’o stranci, otimaju nam zemlju, kradu nam iz usta, a evo, novine pišu da hoće da nas bace u dužničko ropstvo – k’o Grčku. A novine sve znaju. Ono što ne znaju, pitaju “stručnjake”. Stručnjaci znaju, zato i jesu stručnjaci, iako je najčešće nejasno kad su to i kako postali stručnjaci, niti u čemu su to oni konkretno stručni, ali su nam takvi servirani i mi ih takve prihvatamo. Na nama je da se priklonimo tome što u novinama piše, popljujemo lice s naslovne stranice, a sutra će već naići neko drugi.

Zavist, religija mediokriteta, zamagljuje nam jasnu sliku i počinjemo teže da se nosimo sa tuđim uspjehom, nego sa svojim neuspjehom. Ne volimo da razmišljamo o tome da li je on uložio više truda od nas, da li ima drugačije psihofizičke sposobnosti, da li je, na kraju krajeva, jednostavno imao više sreće nego mi. To nije ni bitno. I on nam je kriv. Ne znamo baš konkretno za šta, ali nekažnjen ne smije proći, pa ga valja redovno blatiti, a kad nam se ukaže zgodna prilika, mogli bismo mu nekako i napakosti – vjerovatno bi i on nama, samo da može.

Svim gore napisanim sam se ogriješio o jednu veliku grupu, ali ne bih da im ostanem dužan. Ogriješio sam se o grupu koja samo ćuti. Ogriješih se o te vječite statiste, koji čitav svoj život posmatraju iz predzadnjeg reda bioskopske sale. S jedne strane lijeni da nešto preduzmu, sa druge preplašeni da dignu glas, oni ćute i trpe. Dobro je i ovako. A i što bi se nekome zamjerili? Svojim ćutanjem potvrđuju da su saglasni sa tim što je neko drugi rekao ili uradio, mada često ostaje nejasno s kim. “Boj se ovna, boj se govna, a kad ćeš živjeti”, pita vas Meša Selimović, a pitam vas i ja.

Dozvolite mi da završim ovo izlaganje savjetom. Radite na sebi. Uvjerićete se vrlo brzo da ima i te kako mjesta za poboljšanja. Kritikujte, ali kritikujte argumentovano. Nastojte da ne blatite nečiji rad i djelo, ako već nemate bolje rješenje. Kritički razmišljajte. Ne vjerujte svemu što pročitate u novinama i na internetu. Nemojte se solidarisati sa svakim ko dođe sa strane i počne da pljuje vašu zemlju i vaš narod. Nemojte dozvoliti da vas neko ubijedi da vam je lošije nego što jeste. I još nešto, po mom mišljenju, vrlo važno, čitajte nacionalnu istoriju.

Tags: bosna, narod, republika srpska, srbi, srbija, sudbina

Category: Društvo