Intelektualna elita, iliti l’art pour l’art

Pred svaki ozbiljniji događaj u zemlji, radilo se o izborima, otvaranju kakve kulturno-umjetničke ustanove, Ćaninom koncertu ili nečemu četvrtom, raste potreba za upotrebom fraze „intelektualna elita“. Jedni od intelektualne elite traže potvrdu, drugi joj upućuju kritiku, a trećima se prosto dopada ta sintagma, pa je iz estetskih razloga guraju i gdje treba i gdje ne treba.

Novinari se tad rastrče po fakultetima, bibliotekama, muzejima i galerijama, montiraju kamere i testiraju ton, isture mikrofon u prvi plan i čekaju da se upeca jedan elitni intelektualac. Nekoliko trenutaka kasnije smo u prilici da gledamo čikicu u nepogrešivo sivom odijelu i džemperu bez rukava, kako kroz teški okvir od naočala zamišljeno gleda u daljinu i drhtavim glasom pripovjeda o zgodama i nezgodama sa svog životnog putovanja, zaobilazeći u širokom luku aktuelne događaje i dnevno-političku situaciju. Nakon što bez ikakvog reda i smisla izbaca nekoliko složenih rečenica, koje obavezno obiluju riječima kao što su „paradigma“, „etabliranje“, kvazi ovo ili kvazi ono, on se zahvali novinaru na ukazanoj minutaži, te pohita kući da pogleda na snimku kako je ispao.

Mi ispred malih ekrana TV prijemnika (jer oni sa velikim ekranima nemaju vremena za ovakve stvari), ostajemo zamišljeni još nekoliko trenutaka, uzaludno nastojeći da shvatimo šta je pisac htio da kaže. Blok reklama i nova epizoda „Sulejmana“ nas vraća u realnost, a realnost je da u Republici Srpskoj ne postoji ni intelektualac, ni elita, pa jednostavnim procesom dedukcije, u svega dva koraka, zaključujemo da ne postoji ni intelektualna elita.

Intelektulac argumentovano kritikuje i tjera drugog da kritički promišlja, da se aktivira, da se bavi sobom i svijetom oko sebe. Nema te škole u kojoj se postaje intelektualac, niti postoji neko ko drugoga može načiniti intelektualcem. Visoka stručnost nije dovoljna da neko bude intelektualac, pa čak nije ni nužna. Profesija kojom se intelektualac bavi je potpuno nebitna i on može da bude pekar, stolar, tokar, baš kao i profesor, filozof ili pjesnik.

Ono što se kod nas smatra intelektualcem je zapravo individua sa nekakvom diplomom, u čije porijeklo se po pravilu ne zalazi, koju krasi odsustvo interesa za bilo kakvu temu lokalnog karaktera i akutni nedostatak osjećaja za samokritiku (u daljem tekstu: domaći intelektualac).

Gonjen željom da bude intelektualac, domaći intelektualac se oglašava samo kada daje komentar na neku temu svjetskih razmjera, u pravilu davno iscrpljenu i prežvakanu i, baveći se kobajagi suštinom, on ponavlja pročitano iz kakvog stranog časopisa, dok sa spretnošću pijanog nosoroga ignoriše stvarnost oko sebe i okruženje u kom obitava.

Pateći od hroničnog nedostatka intelektualaca, vlast u Republici Srpskoj na silu stvara sopstvene. Potura nekakve Karganoviće i Vlajkije za intelektualne gromade, samo da bi isti stavljali mete na leđa predstavnicima medija, boračkih i omladinskih organizacija, dok istovremeno pustoše budžet Republike Srpske za izdavanje i promociju sopstvenih žvrljotina. U Republici Srpskoj za intelektualca podmeću čovjeka koji 24 sata u medijima drobi o rušenju Republike Srpske i novom ratu koji je odmah tu iza ćoška, uz teorije zavjere sa zapletima i raspletima na kojima bi pozavidjela i Agata Kristi.

Akademija nauka i umjetnosti, čijim se članstvom trguje kao benzinom ’91. i čiji članovi nisu u stanju da sastave dopis od tri rečenice bez pravopisne greške, predstavlja bastion inteligencije boljeg entiteta u BiH. U jeku najveće plagijatorske afere u akademskoj zajednici Srbije (matice, ej!), prvi među jednakima iz grupe domaćih intelektualaca ćute i prave se mrtvi dok tapšu jedni druge po leđima i čašćavaju se svakojakim akademskim titulama. Već u drugom trenutku oni jure pod šatore, hvataju se za mikrofone i, koketirajući sa sebi najbližim političarem, budni sanjaju nove pozicije i titule kojima će da se okite.

O eliti je bolje i da ne počinjem. Čitava Banja Luka, zajedno sa filharmonijskim orkestrom, muškim zvanicima “Mondove” promocije od prije mjesec i po dana i Miroslavom Mikešom nema 50 leptir mašni u svojim garderoberima. Imati novca i dobro auto ne čini nekog pripadnikom elite. Elita gura narod ka naprijed, elita kritikuje i elita uporno traži bolje – koliko god dobro ili loše u datom trenutku bilo. Elita u Republici Srpskoj traži subvencije i kredite IRB-a, dok organizuje roštilje i proslave za političare u čijoj se milosti i nemilosti trenutno nalazi. Elita u Republici Srpskoj iz dana u dan nastoji da opere svoje grijehe izigravajući Nemanjiće i podižući hramove u čukama i selima iz kojih je dogmizala “sretnih” godina između ’91. do ’95, ono dok je benzin bio pet maraka, a cigare deset, „kad je Bog po zemlji hod’o“. Elita u Republici Srpskoj ponekad nema ni osam razreda osnovne škole, ali ima zlatan sat, šofera i redovno uzima časove tenisa.

Intelektualna elita treba da bude lakmus opšteg stanja i odnosa između vlastodržaca i naroda, jer, kako je to Antonio Fero davno zapisao: „intelektualci koji se osjećaju kao zatočenici u režimima gdje vlada sila, zaboravljaju da se intelektualna produkcija uvijek uvećavala u autoritarnim režimima“. S obzirom na to da mi mentalno retardiramo iz godine u godinu, za očekivati je da u skoroj budućnosti prestignemo Island i Švajcarsku po stepenu demokratskih sloboda.

Mlaka reakcija na ovaj tekst, odnosno izostanak iste najbolja je potvrda svega napisanog. Naš lakmus ostaju Ćana i Ceca. Naša budućnost ostaje neizvjesna. Naši “intelektualci” ostaju smiješni i svrsishodni sebi samima.

Što bi rekao Ćopić: „znam ja nas – jeb’o nas.“

Tags: Boris Bajić, emil vlajki, featured, intelektualna elita, republika srpska, stevan karganović

Category: Društvo