Niko nema što Srbin imade – od zlata crkvu i gladno čeljade

Mermerne stepenice, pozlate, podno grijanje, mozaici, sistemi za prečišćavanje vazduha, termoregulacija, video nadzor, priznati umjetnici zaduženi za unutrašnje dekoracije i druga čuda savremene arhitekture čine unutrašnjost, ne novog tržnog centra u Beogradu, kako ste pomislili na prvu, nego crkve Svetog Lazara, sa kriptom u koju će se sahranjivati patrijarsi Srpske Pravoslavne Crkve.

Studentski dom “Sv. cara Lazara i carice Milice”, dječija bolnica “Sveti Lazar”, prihvatilište za stare i bolesne “Lazarev dom”, narodna kuhinja “Svetog cara Lazara” samo su neke od institucija koje su mogle, a neće biti izgrađene novcem ulupanim na raskošnu crkvu svega nekoliko minuta hoda od hrama Sv. Save.

No, ne smetaju meni ovdje toliko postupci SPC-a, koja, sa pažnjom dobrog privrednika, pametno ulaže u nekretnine (kamate pale, đavo odnio šalu), koliko mi smeta licemjerstvo naroda koji grakće na svaku dvospratnicu koju izgradi nekakav “kontroverzni biznismen” i osuđuje odluku svake vlasti koja krene bilo šta da gradi, a uporno okreće glavu od ovakvih bahanalija koje im duhovno vodstvo svakodnevno priređuje.

Prije no što se religiozni fanatici zalete da mi objašnjavaju kako su ovi drugi pokrali “naše pare” neka se raspitaju kolika su direktna budžetska izdvajanja za religijske organizacije, a o indirektnim izdvajanjima koja se ogledaju u oslobađanjima od poreza i ostalih nameta neka i ne razmišljaju, prisješće im. Na kraju krajeva, donacije koje, umanjene za poveću maržu, odlaze na izgradnju bogomolja mogu da budu kud i kamo svrsishodnije upotrebljene. Da je kakav “biznismen” ili “grupacija”, kako se to sad zove, uzeo da gradi poslovni ili tržni centar na tih 1800 kvadrata u strogom centru grada, samo se od građevinske dozvole i pratećih dadžbina moglo poslati desetoro djece na liječenje.

Zaklanjajući se iza velikog zida tišine, sitno sveštenstvo gleda svoja posla u svojim parohijama i prećutno odobrava svaki potez rukovodstva. Ne sjećam se da je i jedan paroh, bar u novije vrijeme javno zatražio pomoć iz centrale, finansijsku, ne duhovnu, za bolesno dijete, gladnu porodicu, nadarenog pojedinca iz svoje parohije? Bolesnih i gladnih, Bogu hvala, svaka parohija ima, a da ne pričam o tome da par hiljada evra može zauvijek izmijeniti sudbinu pojedinaca bez uslova za kvalitetno školovanje i usavršavanje.

Tužno je da smo prije svega nekoliko godina za duhovnog vođu imali gospodina Pavla, a danas imamo Irineja koji se stavio na čelo Izvršnog odbora za izgradnju gore pomenute crkve i kripte i, poput kakve žene koja bira tapete za spavaću sobu, sakuplja umjetnike po svijetu da mu oslikavaju zidove vječnog počivališta. Možda Crkva ni za vrijeme Pavla nije bila ono što je bila nekada, ali je bar On svojim primjerom pokušavao da ulije nadu narodu, da pokaže da je Crkva tu za sve, i za male i za velike i na kraju krajeva, da je materijalno ništa naspram duhovnog.

Danas, isijavajući licemjerje iz svake pore svoga bića, rukovodstvo SPCa dozvoljava sebi da drugima dijeli kritike dok oni, koji bi trebali da budu posljednji stub odbrane protiv nemorala, podrivajući osnovne društvene norme, isisavaju poput lihvara i zadnji novčić, a ujedno i zadnji dah života, ovog napaćenog naroda.

Kao Srbin koji je svjestan značaja i uloge Crkve u istoriji našeg naroda, boli me kad vidim da Irinej baš ništa nije naučio od Pavla.

Tags: Boris Bajić, crkva Svetog Lazara, irinej, SPC

Category: Društvo