Petostruka nesreća s predumišljajem

Prije dvije godine i dva mjeseca pao je avion u blizini Banjaluke pri čemu je pet mladića izgubilo život. Prećutno smo pristali, što iz vlastitog ubjeđenja, što vođeni primjerom nezavisnih medija, koji su nas o cijelom slučaju izvještavali, da taj događaj nazovemo “nesrećom”. Obećana je ekspresna istraga i utvrđivanje odgovornosti u vezi sa uzrocima pada aviona, ali nas hitra ruka pravde nije odvela nigdje, tako da je nesreća ostala – nesreća, a kriv nije bio niko.

Nesreća je kad niko dobije dozvolu da registruje padobranski klub, baš kao što neko dobije dozvolu da otvori kafanu ili trafiku, i onda niko u tom klubu radi šta i kako želi, mimo pravila i propisa. Nesreća je kad niko, zaslijepljen pohlepom, umjesto avio-goriva sipa auto-gorivo u avion, suprotno uputstvima proizvođača. Nesreća je i kad niko ne održava avion star četrdeset godina u ovlašćenom servisu i pušta ga da leti sa neispravnim instrumentima. Nesreća je utoliko veća kad niko, povrh svega, počne da prepravlja avion kako mu je volja, skida vrata sa njega, preopterećuje ga iznad propisane nosivosti i faktički se popiša na činjenicu da je neispravnom i preopterećenom avionu suspendovana dozvola za letenje šest mjeseci prije nego što u njega nagura pet momaka i pošalje ih u smrt. Nesreća je kad niko kasnije bude imenovan za predsjednika Vazduhoplovnog saveza BiH.

Nesreća je kad Direkcija za civilno vazduhoplovstvo BiH, regulatorni i nadzorni organ u civilnom vazduhoplovstvu i kontroli letenja, koja troši milione maraka na putne troškove i kojekakve gluposti, ne pošalje ljude da lično izvrše kontrolu aerodroma i aviona kojim lete naša djeca, braća i drugovi. Nesreća je što ministar komunikacija i transporta BiH, pod čijom je ingerencijom Direkcija, osjeća tup bol u predjelu prepona za tamo neki avion koji je pao pored Banjaluke, kao i za činjenicu da dio odgovornosti leži na Direkciji i samom ministarstvu što neispravni avioni lete nad našim glavama. Nesreća je kad se slučaj od vitalnog nacionalnog značaja dodijeli tužiteljici sa najmanjim brojem riješenih slučajeva u istoriji tužilaštva, kojoj treba godinu dana samo da se proglasi nenadležnom i proslijedi slučaj dalje, da trune u nekoj drugoj ladici.

Nesreća je što u Letoniji padne vlada kad se uruši krov supermarketa, u Srbiji četvoricu osude na robiju kad izbije požar u diskoteci, a u Republici Srpskoj hodajuća ciroza od čovjeka pod čijom stražom pogine pet mladića dobije unapređenje. Nesreća je što Vlada Republike Srpske, koja nije učinila gotovo ništa da spriječi tragediju koja nas je zadesila, čini još manje na tome da se odgovorni kazne. Nesreća je što se odgovorne funkcije u ovom društvu povjeravaju polupismenim mediokritetima. Nesreća je što se ovlašćenja tih diletanata povećavaju iz dana u dan, dok odgovornosti za učinjene postupke faktički i nema. Nesreća je u tome što nijedna institucija u ovoj parodiji od države nije prst pomjerila da se takve stvari u budućnosti ne dešavaju.

Nesreća je što je svako sipanje auto-goriva, svaka neovlašćena prepravka na avionu, svaka neadekvatno izvršena kontrola i svaki let sa neispravnim instrumentima sam po sebi nosio rizik da će nešto poći po zlu, rizik na koji je neko pristao. Nesreća je što je ubistvo izazvano grubom nepažnjom, uz izazivanje opšte opasnosti po druge nazvano “nesrećom”. Nesreća je što sam dvije godine čekao da napišem ovaj tekst, dok sam nijemo posmatrao protuve koje su mi ubile druga kako nastavljaju sa svojim životima kao da se ništa nije desilo.

Sve su to nekakvi nesretni spletovi okolnosti u kojima niko nije kriv. Doduše, kriv je moj Stefan. Kriv je što se rodio tu gdje se rodio i što je volio sport koji je volio. Samim tim je bio osuđen da završi tako kako je završio. Osudili su ga oni koji su bili dovoljno bezobrazni da se otimaju za funkcije, a isuviše nesposobni da ih obavljaju kako treba.

No, život ide dalje. Do neke nove “nesreće”, pa onda sve iz početka: suze i jauci, pres-konferencija, komemoracija, sahrana, istraga, opet pres-konferencija, nenadležnost, niko nije kriv i kraj priče. Ali drugi put će biti lakše. Sad smo već uhodani.

Bar mi koji nismo ubijeni u “nesreći”.

Tags: Damir Hadžić, Đorđe Ratkovica, Duško Grmuša, featured, pad aviona, Snježana Petković, Stefan Karanović, Zalužani

Category: Društvo