Rođendanska pjesma

Zajedeno smo rasli, jurili smo loptu,
plivali uz rijeku, u susret životu.

Mnoga smo zajednička dočekali jutra,
ispredali priče, sneli bolje sutra.

Drukčiji smo bili, a opet vrlo slični;
odredišta ista, a putevi lični.

Djetinjstvo brzo prođe, postadosmo ljudi.
U svakom druga želja poče da se budi.

Htio si da otkrivaš, da isploviš brodom,
da lutaš po svijetu, juriš za slobodom.

Al’ taj brod je truo, on ne mari za te,
briga ga za tvoje neproživljene sate.

“I pad je let”, viču usta glupa.
No, ja ne vidjeh leta, samo bola tupa.

Sad kad ostadoh bez tebe, bez druga, bez brata.
S kim da život slavim ovog tužnog marta?

Naručujem duplo, kako srce voli,
ispijam i tvoje, manje će da boli.

Smijem se glasno, a možda ne bih treb’o.
Moram, jer znam da tvoje je nebo.

Tags: Boris Bajić, featured, Stefan Karanović

Category: Ostalo