Savjet jednog dvadesetpetogodišnjaka

Imam taj neki običaj da se pred sopstvene rođendane zagledam u život, u njegove vremenske dimenzije: prošlost, sadašnjost i budućnost. Tada pokušam da izvažem šta mi se od toga najviše dopada, jer mi to omogućava da uvidim da li sam dobro postupao u prethodnom periodu i da li treba da nastavim tim putem ili da mijenjam kurs.

U prošlosti se može pronaći dosta toga: konobarisao sam, radio na građevini, organizovao kojekakve događaje zabavnog i kulturnog karaktera, bavio se trgovinom, marketingom, držao privatne časove, malo sam i predavao, a bilo je i nekakvih stvari na koje nisam pretjerano ponosan. Fakultet sam završio tako kako sam ga završio, uspio sam da se zaposlim u struci i ostavim iza sebe ulicu i usputne poslove, a konačno sam upisao postdiplomski studij koji već tri godine planiram da upišem.

Motivacija mi je očigledno bilo to da se riješim te konobarske tacne i uličnih poslova, a nekakvo zamišljeno bolje sutra mi je dalo snagu da istrajem u ciljevima koje sam zacrtao.

Ali, zar ne sanjaju svi bolje sutra? Zaista, mnogo je ljudi sa završenim fakultetom pa su nezaposleni, bez optimizma, bez nade, tako da uspješno studiranje samo po sebi ne rješava problem. Takođe, mnogo ljudi radi da bi platilo školovanje i uspješno privode studije kraju, pa ni oni nisu nešto optimistični povodom budućnosti. Zašto se onda nečiji snovi ostvaruju, a ne čini je? Da, znam, korupcija, veze i slično tome, ali odbijam da povjerujem da je uspjeh svih pojedinaca zavisi isključivo od lične sreće i porodičnog mu stabla.

Dvadeset i pet godina mi ne daje za pravo da djelim savjete bilo kome, pogotovo jer sam svjestan većine grešaka koje sam počinio za to kratko vrijeme. Ipak, četvrtina vijeka je značajan jubilej, tako da sam ipak odlučio da napišem ovaj tekst, koji nije nikakav autobiografski tekst, niti nekakva motivaciona govorancija, već ima jednu sasvim konkretnu (pre)poruku.

Do sada sam upoznao mnogo različitih ljudi i djeluje mi u najmanju ruku neprikladno da kažem da se radi o ljudima iz različitih branši, prije bih rekao da se radi o ljudima iz različitih svjetova. Posmatrajući sve te različite ljude, različite profesije i starosne dobi, ljude različitog imovinskog stanja i različitih životnih ciljeva, lako je uočiti jedan prepoznatljiv šablon, jednu zajedničku karakteristiku, ili bolje reći želju. To je ona iskonska težnja pojedinca da bude prihvaćen, priznati, voljen, jednostavno rečeno: da se dopadne drugima. Svi nastoje da pokažu ostalima koliko su posebni, a mnogi često sagore u toj želji. Znam da ne otkrivam toplu vodu ovdje.

Kad ljudi nastoje da budu voljeni i prihvaćeni, spremni su na raznorazne stvari i makar imali najbolje namjere, granice između dobrih i loših postupaka vrlo brzo postanu nejasne, postanu tanke, a onda se i gube. Mladi ljudi zapadaju u pogrešna društva čeznući za popularnošću i očajno se trude da pridobiju simpatije tih pogrešnih društava. Ugledaju se na pogrešne uzore vjerujući da će, oponašajući ih, zadobiti njihovu pažnju, simpatije, a ko zna, možda i dostići ili čak presići njihovu popularnost, bez obzira na kakvim je temeljima ta popularnost izgrađena. Prestaju da mare i za juče i za sutra; onaj fazon: živi brzo, umri mlad i budi lijep leš.

To je pogrešno iz nekoliko razloga. Prije svega, vidio sam nekoliko mladih leševa i uopšte nisu lijepi, ružni su kao i stari leševi, samo donose mnogo više bola ljudima iz svog okruženja. Kratkotrajna popularnost u grupi ljudi bez prosperiteta nije vrijedna gubitka sopstvene budućnosti. S druge strane, ako počnemo da se prodajemo za nešto što nismo, zarad drugih, uskoro ćemo zaboraviti ko i šta zaista jesmo. U tren oka laži postaju istine, a istine prestaju da postoje i čovjek gubi sopstveni identitet. Zaboravlja odakle je krenuo i kuda. Najgore od svega je što ne može da shvati gdje se nalazi.

Vjerujem da je daleko važnije da te poštuju zbog toga što jesi, a ne da te vole zbog nečega što nisi. Naravno, ne mogu da te poštuju, ako ti ne pošuješ sam sebe i logično, ako te ne poznaju. U redu, privuci im pažnju, istakni se! U tome nema ništa loše, a i daleko je lakše privući pažnju nego netjerati ih da te zavole. Ne moraš da radiš stvari koje će se svima dopasti u datom momentu, samo nešto što će veliki broj ljudi primjetiti. Protestovati, pobuniti se, biti dobar student, napisati ili uraditi nešto provokativno, zauzeti se za sebe (ili druge), prkositi većini, ustati kad drugi sjede, sjesti dok drugi stoje, nemoj se složiti, reci jednom ne, uradi bilo šta, samo da je to autentično tvoje, nešto iza čega uvijek možeš da staneš jer to zaista jesi ti.

To ti možda neće donijeti mnogo popularnosti, niti je konačan recept za uspjeh, ali to u ovom trenutku i nije toliko bitno. Ako ljudi pričaju loše stvari o tebi, nazivaju te arogantnim, prepotentnim, kakvim god, pusti ih neka pričaju, neka pišu, neka rade šta god žele, samo neka ti pravilno napišu ime. Ono što jeste bitno je to da kad imaš pažnju publike, tada možeš da pokažeš ko si, koliko zaista vrijediš, bez obzira na to da li „publika“ ima ispravne ili pogrešne pretpostavke o tebi. Ukoliko su pogrešne, utoliko bolje, eto ti prilike da ih razuvjeriš; eto ti motivacije da iskažeš vrline.

Dodatno, pročitao sam negdje da je tajna uspjeha i međuljudskih odnosa umjetnost negovorenja istine. Da, zaista, postoje neke stvari koje je bolje prećutati i prećuti ih. Međutim, ako smatraš da će te vječito ćutanje i mudrovanje u tišini odvesti negdje daleko, u velikoj si zabludi. Zašto? Zato što većina ćuti, tako da se stapaš sa većinom i gubiš onu „posebnost“ koju težiš. Ljudima se istina često ne dopada, ali govorenjem istine i onog što zaista misliš stičeš poštovanje malog broja izuzetnih osoba i zadržavaš oko sebe ljude koji cijene prave vrijednosti.

Poenta cijele ove priče je da ne moraš da činiš ono što misliš da se drugima dopada ili što drugi žele od tebe. U čemu je razlika između ovoga što ja ovdje pišem i onog ofucanog „budi to što jesi“? Razlika je u tome što i ja savjetujem to isto, da budeš što jesi, da radiš to što bi svejedno uradio, samo malo glasnije ili malo drugačije nego do sada. Odreaguj ponekad impulsivno, slobodno probaj napraviti i nešto novo, ubaci neku novu aktivnosti, pa ti se možda i dopadne s jedne strane, a prikaže te u drugačijem svjetlu s druge. To uradi isključivo ako odražava tebe lično, a ne nešto što misliš da bi se drugima dopalo da postaneš.

Dakle, umjesto da nastojiš da se ljudima dopadneš, da te zavole, dovoljno je da skreneš pažnju na sebe. Konačan efekat je isti, naravno, ako imaš nešto da ponudiš..

…i ako nemaš, koga briga, možda nekad budeš imao, a tada će ti biti mnogo lakše da to pokažeš.

Tags: Boris Bajić, motivacija

Category: Ostalo