Buđenje

“Remember, remember the fifth of November,

Gunpowder, treason and plot.

We see no reason why gunpowder, treason

Should ever be forgot..”

Ova kratka rima nastala je kao sjećanje na takozvanu „Barutnu zavjeru“ iz 1605. godine. Petog novembra te godine Guy Fawkes, je uhvaćen u podrumima „Kuće parlamenta“, što bi mogli nazvati pandanom narodne skupštine, sa buradima baruta, spreman da digne sve u vazduh, ubije kralja i članove parlamenta, a usljed nezadovoljstva politikom vlade i odnosom prema katolicima. Guyu i zavjerenicima je suđeno i osuđeni su na kaznu smrti i to smrti vješanjem, davljenjem i čerečenjem, zbog najgoreg od svih zločina koji su planirali – izdaje.

Naredne godine, kralj i predstavnici parlamenta organizovali su komemoraciju, u znak sjećanja na događaj koji je mogao imati katastrofalne posljedice, ali i kao opomenu budućim generacijama na sudbinu zavjerenika. Peti novembar se u Velikoj Britaniji slavi i dan danas, priređuje se veliki vatromet, a improvizovano tijelo Guya Fawkesa, napravljeno od stare odjeće i vune, iznova se vješa i ukopava.

Veliki sam protivnik svakog oblika nasilja, naročito ukoliko uključuje vatreno oružje, velika razaranja i ljudske žrtve. Mislim da je toga bilo i više nego dovoljno na ovim prostorima, a moj stav o tome najbolje opisuje poznati citat: spreman sam se za mir boriti do posljednje kapi krvi.

Postoji mnogo oblika izražavanja nezadovoljastva. Mirni protesti i građanska neposlušnost su samo neki od njih. Istorija je pokazala da su pokretači promjena gotovo uvijek bili studenti, bez obzira da li se radilo o svrgavanju režima, protestvovanju zbog cijena goriva, mira u svijetu ili nečeg trećeg.

Studenti u Republici Srpskoj su jedna od najbrojnijih grupa, svakako najsnažnija, sa, rekao bih, najviše prava, a najmanje obaveza. Opet, ta svoja prava studenti ne koriste, a obaveze ignorišu.

U Njemačkoj, 2009. godine milioni su protestvovali zbog odluka njihove vlade koje su se odnosile na spoljnu politiku i podrške ratu u Iraku. Studente u Republici Srpskoj ne interesuje spoljna politika njihove vlade, vlade za koju su glasali ili još gore, nisu, jer „njihov glas ne znači ništa.“

U Francuskoj, 2010. godine, preko 700.000 studenata je bilo među demonstrantima koji su protestvovali zbog pomjeranja starosne granice za odlazak u penziju sa 60 na 62 godine. Uz poštovanje prema cijenjenoj manjini, čini mi se da većina studenata iz Republike Srpske i ne zna koja je starosna granica za odlazak u penziju u zemlji u kojoj žive.

Studenti širom svijeta protestvuju protiv ekonomske krize, nezaposlenosti, gušenja građanskih sloboda, te prije svega zahtijevaju bolje uslove života i kvalitetnije školovanje. Studenti u Republici Srpskoj deset godina unazad se bore za prenos dva ispita.

Takav odnos prema društvu i društvenim pitanjima više se ne može nazvati ni strahom, nego nekom kolektivnom letargijom, dugogodišnjim snom, koji traje i traje, bez ikakve naznake buđenja. Osjećaj nemoći se uvukao duboko pod kožu omladine i taj isti osjećaj nemoći je jedino što stoji između loše i dobre budućnosti.

Postoji mnoštvo inspirativnih citata i primjera koji se odnose na borbu za slobodu, glas, pravednu raspodjelu, ali sam siguran da je cijenjeni čitalac ovih redova imao prilike da ih pročita i na drugom mjestu, tako da bih umjesto toga sa vama podijelio jedno svoje razmišljanje.

Postojalo je mnogo stvari u koje sam vjerovao. Kažem postojalo, jer u neke stvari više ne vjerujem. Ne vjerujem u Deda Mraza, iako sam dugo godina vjerovao da mi on, a ne roditelji donosi novogodišnji poklon. Ne vjerujem više u duhove, vještice i ostala čuda kojih sam se dobar dio života plašio. Ne vjerujem ni da je život pravedan, na ružan način sam naučio da nije.

Međutim, nikada nisam prestao da vjerujem da mogu postići sve što poželim. Isto tako, duboko sam uvjeren da i svi ostali mogu da urade sve što požele, na ovaj ili onaj način. Nekada treba izabrati lakši, nekada teži put, nekada neke stvari zaobići, preskočiti, podvući se ispod njih, a nekada jednostavno proći kroz njih.

Možda neke stvari ne možete postići sami. Zatražite pomoć, od porodice, prijatelja, poznatih ili nepoznatih ljudi iz vašeg okruženja. Nađite istomišljenike, ljude sa istim ciljevima, djelujte zajedno, iskoristite sinergijski efekat. Nemojte čekati na vođu, budite vođa.

Ako ste izdvojili već ovih nekoliko minuta da pročitate ovaj tekst, izdvojite još svega dvije ili tri i razmislite o tome gdje se nalazite i pod tim „gdje“, ne mislim na geografsku lokaciju, nego više na vremensku dimenziju. Na kojoj dionici svog života ste trenutno? Kad pogleadate iza sebe i kad pogledate ispred sebe, koja vam se strana više dopada? Šta očekujete od života, čemu se nadate? Mislite li da je kasno?

Zadajte sebi ciljeve, ne jedan, već nekoliko njih. Od toga gdje se sada nalazite, do toga gdje želite da budete dijeli vas samo jedna misao i nešto malo truda, jer ste sami sebi jedina promjena koja vam treba. Granice ne postoje.

P.S.

Recite mi još nešto, je li Guy Fawkes uspio?

Tags: bolje sutra, peti novembar, promjene, studenti

Category: Društvo