Category: Društvo
Lovi ribu Siniša Vukeliću
Zaista, otkud pravo Siniši Vukeliću da postavlja pitanja ljudima u skupim odjelima, koji voze najnovije automobile i imaju najbolje advokate koje novac može da kupi? Otkud mu pravo da, dok njegove polupismene kolege u tuđoj nesreći traže senzacionalne priče, on neumorno traga za istinom? Čime se vodio taj čovjek kad je gurao nos u stvari koje ga se skoro uopšte ne tiču, koje ga se tiču tek onoliko malo koliko i svih nas? To mu je posao, reći će neki, a ja ću ih upitati u opisu kog posla stoji strahovanje za sopstveni život i život svoje porodice.
Pravo na život
Danas neću pisati o prolivanju krvi zarad razliličitih simbola na zastavama, različite boje kože ili nasilju motivisanom vjerom u različite bogove. Pisaću o nečemu daleko strašnijem, pisaću o najgorem obliku nasilja koje postoji, a kome su skloni isključivo kukavice, osobe ometene u nekoj fazi razvoja, koja nikad nisu uspjele da pređu onu tanku liniju između životinje i čovjeka, osobe koje je samo visuljak između nogu po rođenju obilježio kao muškarce, ali su oni odavno prestali da budu muškarci.
Harač na Univerzitetu u Banjoj Luci
Očigledno je da se u ovdje svi samo deklarativno zalažu da pomognu mlade ljude u njihovom daljnjem usavršavanju, a izuzetak nije ni rektor banjolučkog Univerziteta Stanko Stanić, koji je u govoru održanom prilikom svečane ceremonije dodjele diploma na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci izjavio da je njegova moralna obaveza da nastavi da pomaže, sad već bivšim studentima u nastavku njihovog ličnog razvoja i profesionalne karijere.
Ispostavilo se, još jednom, da je lakše održati govor nego riječ.
Proklet bio 11. septembar
Golema je patnja američkog naroda zbog smrti 2.996 njihovih sugrađana, toliko golema da su usljed velike boli onemogućeni da razaznaju i konačno shvate da, neopravdano, istu tu patnju, ako ne i veću, nanose pripadnicima drugih naroda, koje niko nije pitao, s kojima se niko nije konsultovao i čije mišljenje je uvaženo samo u granicama statističke greške, prilikom donošenja odluka o uspostavljanju demokratije u zemljama sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, pa makar se za ideju demokratije ratovalo do posljednjeg živog Egipćanina, Tunižanina, Libijca, Iračanina i Sirijca.
Kriza morala
Ona kriza o kojoj se ne priča, da li zbog nepridavanja velikog značaja tom problemu ili iz razloga što ne nosi veliki broj poena u javnim debatama, a prema mišljenju autora ovih redova predstavlja daleko veću i opasniju krizu, uz dužno poštovanje svih gore pobrojanih i onih kriza koje ovom prilikom nisam pomenuo, je sveprisutna i stalno rastuća – kriza morala.
Bog vozi Mercedes
Da Bog ne postoji trebalo bi ga izmisliti, reče Volter i osta’ živ.
Da li postoji ili ne, sa sigurnošću niko ne može da potvrdi, što zbog Njegove urođene sramežljivosti, što zbog nikad prevaziđenog straha od javnih nastupa i manjka želje za samopromocijom, ali u postojanje njegovog glasnogovornika, sekretara i prije svega blagajnika, nema nikakve sumnje.
Ovladavanje sudbinom
Minuta počinje sekundom, sat minutom, dan satom, a sedmica danom. Ovdje gradaciju završavam, pošto nisam potpuno siguran čime tačno započinju mjesec i godina, ali sam siguran da, kako život počinje rođenjem, tako epoha počinje događajem, koji se, opet, rađa iz ideje. Svakakvih je ideja bilo u prošlosti, a jedna od njih, hvaljen bio onaj kome je prvom pala na pamet, ideja je velike srpske države, koja je mijenjala svoj oblik, granice, vladare, preživjela mnogo toga i sad je tu gdje jeste, na pragu jedne nove epohe.
Pomirenost sa sudbinom
Gordi narode slovenski, predefinisan u posljednjih stotinak godina, iznuren ratovima, stradanjem, glađu i neslogom, što kroz svijet tumaraš izgubljen, s vječno ispruženom rukom, spreman da ponizno zahvališ i na najmanjoj uljudnosti, a još spremniji da dočekaš na nož nedostatak saosjećanja ka tvojoj patnji, tvojoj muci, većoj od svih tuđih muka, zastani na tren pred ogledalom i porazmisli dobro o tome što vidiš. Umoran si, gladan, tužan i napušten, no to nije najgore što se o tebi ima reći. Odmore se ljudi, najedu se, oraspolože i nađu sebi druga, ali od jednog nikada ne pobjegnu. Ne mogu pobjeći od sebe, od onoga što jesu, onoga što ih određuje, a glavna je karakterna osobinu našeg naroda, sve mi se čini – pomirenost sa sudbinom.
Riječ – dvije na temu visokog obrazovanja
Pozvan sam prije nekoliko dana da napišem kolumnu za jedan list sa kojim sam imao saradnju u prethodnom periodu, jer se neko sjetio da sam ja, nekada, odigrao jednu epizodnu ulogu u “tim studentskim pitanjima”. Baš to “nekada” je razlog što sam poziv odbio. Sinoćni “PRESING” me je naveo da nabacam neke misli, na tu […]
Recent Comments