Prvo su došli po pivare
„Prvo su došli po pivare“, započeće neki bosanskohercegovački Martin Niemöller svoju tužbalicu, naginjući posljednji gutljaj iz gotovo prazne limenke „Nektar“ piva, „…a ja se nisam pobunio, jer nisam bio pivar“.
„Onda su došli po vinare“, grlo se steglo, kanula je suza, riječ nije htjela iz usta „… a ja se nisam pobunio, jer nisam bio vinar“, prisjećaće se tog februara 2016. godine, kada je usvojen Nacrt Zakona o izmjenama Zakona o akcizama, kojim se, između ostalog, uvodi posebna akciza na pivo, koja, pazite sad, „predstavlja namjenski prihod entitetskih fondova zdravstvenog osiguranja“, kako je, tobože, zahtijevano kroz Reformsku agendu.
Savjet mudraca radnog naziva Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje BiH kroz pomenuti zakon predlaže dodatno povećanje akciza na pivo u iznosu od 0.15 KM što će, uz već postojećih 0.25 KM, iznositi ukupno 0.40 KM po litri proizvedenog piva. Pa, dobro, nije ni puno s obzirom na to da se radi o, i namjerno to ponavljamo zbog uzvišenosti same ideje, namjenskom prihodu entitetskih fondova zdravstvenog osiguranja.
Ustaljena je praksa u razvijenim zemljama, znaju to čitaoci ekonomske vokacije, da se, nakon što se ustanovi pozitivna korelacija između nastanka određenih bolesti i konzumacije određenih namirnica, na iste uvede poseban porez iz kojeg se finansira prevencija, odnosno liječenje tih bolesti.
Kojim su se pokazateljima vizionari iz radne grupe za izradu gorenavedenog zakona vodili prilikom uvođenja novih nameta na pivo, zasad nije poznato. Nejasno je i koje bolesti i u kom omjeru izaziva konzumacija piva. I kojeg piva; da li su svjetlo i tamno pivo jednako štetni po zdravlje, te da li je zauzet neki poseban stav o pšeničnom pivu? Zašto baš akciza od 0.15 KM, a ne 0.07 KM ili, šta znam, 0.42 KM; zašto ne diferencirana akciza u zavisnosti od procenta alkohola, jer sam poprilično siguran da udio alkohola u piću ima direktne implikacije po zdravlje čovjeka? Koliki su troškovi zdravstvene zaštite koji se odnose na tretiranje bolesti izazvanih konzumacijom piva? Kakva je projekcija kratkoročnog i dugoročnog trenda kretanja broja oboljelih od tih bolesti u narednom periodu, sa i bez uvođenja nove akcize?
Na kraju krajeva, ako je pivo već toliko štetno, za razliku od cigareta, na primjer, a nedvosmisleno se da zaključiti da je štetno, čim je zaslužilo da bude prva i jedina namirnica u BiH kroz koju će se finansirati troškovi zdravstva, zašto ga ne zabranimo potpuno?
Na stranu to što ćemo kao nacija u buduće biti uskraćeni za mudrost primijenjenih filozofa ispred seoskih prodavnica širom zemlje, kojima će troškovi kancelarijskog materijala naglo porasti za 0,15 KM + PDV po litri, koliko se i na koji način razmišljalo o onima koje će ova mjera pogoditi najviše? Čemu da se nadaju domaći proizvođači nakon uvođenja ove akcize, ako sada rade sa svega 40% kapaciteta, koliko im tražnja diktira? Je li utvrđeno kolika je cjenovna elastičnost tražnje za pivom, tj. da li će pivare uopšte preživjeti dodatne namete i ako prežive, kakvi će biti krajnji efekti po državnu kasu, s obzirom na neminovno smanjenje prodajnih količina?
Vidite, ovo i ovakvo, ničim izazvano i apsolutno neopravdano uvođenje akciza na pojedine proizvode simptom je jednog šireg procesa: kontinuiranog mrcvarenja domaće privrede u režiji ljudi biranih i dobro plaćenih da tu istu privredu podignu na noge, a sve pod maskom nekakvih agendi, direktiva i strategija. Ne mislim ja da su narečene individue vođene sebičnim potrebama vlastitog bića, otjelotorenim u primanju novca od kakvog volšebnog zapadnog neprijatelja koji se, iz nekih nama nepoznatih razloga, nameračio baš na privredu Bosne i Hercegovine; ne, nije u pitanju ništa tako primitivno. Radi se, zapravo, o ispoljavanju elementarnog neznanja, izazvanog hroničnom promajom u državnom trezoru.
Ako je našim funkcionerima čas posla neku namirnicu proglasiti štetnom i uvesti na nju određen namet, a ispostavilo se da jeste, samo da bi se pokušala na brzinu zakrpiti budžetska rupa, kao što se ovim zakonom i pokušava, ima li smisla upuštati se u bilo kakvu proizvodnju, kad se već sutra mogu promijeniti tržišni uslovi na osnovu kojih je donesena odluka o pokretanju te proizvodnje?
Hajde, pretvarajmo se za trenutak da je urađeno to nekakvo istraživanje i da je zaista utvrđena štetnost piva po građane Bosne i Hercegovine, te da je, kao rezultat tog opsežnog istraživanja, pažljivo skrivanog od očiju javnosti, obračunat alikvotni dio utroška sredstava zdravstvenog fonda koji odlazi na liječenje pivopija, a potom je u skladu sa navedenim troškom donesena odluka o uvođenju akcize od 0.15 KM.
Ukoliko ovaj zakon bude usvojen, nije li za očekivati da, koliko sutra, poskupi brašno? Mislim, svi smo čitali o štetnosti bijelog brašna, a gluten je, simultano sa sportskim uspjesima Novaka Đokovića, postao alergen broj jedan kod srpskog življa. Prateći sudbinu piva, tog tihog ubice, uvođenje akciza na brašno je samo pitanje dana. Šta je sa solju, šećerom, crvenim mesom, čokoladom..? Dajte, znate dobro da sve to skraćuje život za bar dvaes’ godina, ako ne i više. U stvari, ko može da nam garantuje da neka radna grupa upravo radi na obračunu parafiskalnih nameta na sportsku opremu, s obzirom na silne povrede nastale upražnjavanjem sportskih aktivnosti? Ipak zdravlje poreskog obveznika treba da bude na prvom mjestu.
Paralelno sa uvođenjem nameta na pojedine namirnice ili proizvode, dolazi do smanjenja proizvodnje, što za posljedicu ima nova otpuštanja. Nije racionalno u ovom trenutku očekivati od domaće prehrambene industrije da se na globalnom nivou takmiči sa svjetskim korporacijama i njihovim GMO, ISO i ostalim skraćenicama. Gašenje proizvodnje i prazne fabrike su kudikamo izvjesniji scenario za naše područje. A i u duhu su našeg naroda.
Nismo se bunili kad su poskupjeli struja, gorivo i putarine, šta da se radi, vozićemo manje i grijati se na drva. Nismo se bunili kad su poskupjele školarine i hrana u menzi, Bogu hvala, nismo studenti. Nećemo se buniti ni kad poskupi pivo, brašno i uopšte hrana, smanjićemo porcije, dobro je dok ima bilo šta da se stavi u tanjir. Nećemo se buniti ni kad budu zatvarali pivare, vinarije i uopšteno fabrike, šta bismo, takva vremena došla.
A onda?
„A onda su došli po nas nezaposlene…“, privešće kraju svoju priču junak iz prvog pasusa ovog teksta, tik prije nego što ugasi svjetlo i zauvijek napusti ovu prćiju koju nazivamo državom.
„…ali tada više nije bilo nikog da se pobuni“.
Subscribe
If you enjoyed this article, subscribe to receive more just like it.
Recent Comments