Novaka za rektora!

Suočen sa dubinom krize visokoobrazovnog sistema Republike Srpske, s jedne strane, te istekom mandata aktuelnog rektora Univerziteta u Banjoj Luci, s druge strane, Senat pomenute institucije objavio je javni konkurs za iznalaženje novog rektora, dakle, zvijezde vodilje koja će svojim znanjem, mudrošću i integritetom povesti ovaj neuki narod u borbu protiv neznanja.

Predmet ovog teksta je analiza „Programa rada Univerziteta u Banjoj Luci u periodu 2016-2020. godine“ rektorskog kandidata Kondić dr Novaka, aktuelnog dekana Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci. Ovom prilikom se izvinjavamo ostalim kandidatima za rektora, istinabog, ima tu materijala za još dva-tri ovakva teksta, ali autoru ovih redova nisu ni blizu zanimljivi kao narečeni, stoga ih više nećemo pominjati.

Ovaj tekst sačinjen je od tri konceptualno i metodološki povezana dijela. U prvom dijelu je izložena metodologija izrade ovog teksta, u drugom se analiziraju mentalni ekskrementi kandidata izneseni u njegovom programu rada, a u trećem dijelu ćemo prihvatiti ili odbaciti glavnu hipotezu ovog teksta koja glasi: „da li nas ovaj čovjek sve skupa zajebava i zašto da“.

Naša promišljanja, razumijevanja i objašnjenja Programa rada rezultat su apstraktno-logičkog i konkretno-istorijskog nivoa analize. Zanemarili smo pravopisne i gramatičke greške, miješanje ćirilice i latinice, dvostruka nabrajanja i istima se nismo bavili, prije svega jer nismo takav čovjek da zakeramo na sitnicama, kad se radi o tako krupnim stvarima poput izbora novog rektora, a suštinski, jer nas je novina za koju pišemo ograničila na jednu tričavu stranicu štampanog teksta.

Kondić dr Novak svoju viziju Univerziteta u Banjoj Luci izlaže kroz dvanaest neophodnih aktivnosti (formalno 10, ali pošto imaju po dvije tačke broj pet i broj deset, autor ovog teksta dao je sebi slobodu da prebroji iste), koje nažalost, a opet zbog skučenog prostora nećemo moći da analiziramo u cjelosti, stoga ćemo se baviti samo najzanimljivijima.

U prvoj tački broj pet, dr Kondić cijeni da: „…bez naučno-istraživačkog rada i slobode istraživanja, nema ozbiljnog univerziteta“. Da dekan Kondić to ozbiljno misli potvrđuje činjenica da on, zajedno sa šačicom stručnjaka iz bližeg okruženja, godišnje objavi više naučnih radova od Ruske akademija nauka, koji se jedni od drugih uglavnom razlikuju po boji korica, dok mlađi saradnici bezuspješno pokušavaju po nekoliko godina da objave rad.

U nastavku iste tačke Kondić dodaje kako je: „…nedopustivo da ključne ekonomske i druge politike kreiraju privatnici, dok nauka stoji po strani“. Apsurdno je, dakle, da se upravo oni koji zapošljavaju, kako radnike za vlastitu djelatnost, tako i posredno, kroz poreze, Kondića i njemu slične, pitaju bilo šta u ovom društvu, kad se može jednostavno prepustiti njemu i ekipi da po modelu Saveza računovođa i revizora Republike Srpske osmisle napredne sisteme za isisavanje i posljednjeg feninga iz ovog društva.

U tački sedam, Kondić se bavi pitanjem kadrova i piše kako je „potrebno učiniti napore da se stvori vlastiti kadar na svim dodiplomskim studijima“. S obzirom na ustaljenu praksu Ekonomskog fakulteta, kojim Kondić već deceniju stoluje, da se po pravilu zapošljava potomstvo aktuelnih profesora, a na uštrb najboljih studenata fakulteta, pretpostavljamo da se Kondićeva dugoročna strategija ogleda u zamrzavanju sperme aktivnih profesora, kako bi se mogao proizvesti kadar odgovarajućeg genetskog materijala u budućnosti. „Sredstva za to treba da obezbijedi Vlada ili studenti”, insistira Kondić, što je i logično, jer krioprezervacija nije jeftina rabota.

U devetoj tački profesor Kondić predlaže da se „svim institutima i fakultetima otvore podračuni i da u okviru raspoloživih sredstava i ovlašćenja dekani i direktori samostalno raspolažu sredstvima. Na kraju dana sredstva svih fakulteta bi se praznila na račun Univerziteta, a narednog dana ponovo vraćala na račun fakulteta. Na ovaj način, stvorili bi se uslovi da se dosadašnja praksa neefikasnosti i neažurnosti ispravi“. Do trenutka zaključenja ovog broja, nismo uspjeli da razumijemo kako bi prebacivanje novca sa jednog računa na drugi na kraju dana, a vraćanje tog istog novca sa drugog računa na prvi već narednog dana doprinijelo efikasnosti poslovanja Univerziteta, ali mi nismo doktor ekonomskih nauka, pa je donekle i prihvatljivo da ne razumijemo tako sofisticirane strategije.

U posljednjoj iliti drugoj desetoj tački, potencijalni budući rektor dolazi do same suštine problema. „Prisutnu priču o korupciji na Univerzitetu treba eliminisati, a ukoliko ona postoji napraviti konačan obračun sa nosiocima tih nedopuštenih aktivnosti i ucjena. Kako i na koji način, postoje poznate metode o kojima ovdje ne treba pisati”. Pažljivi čitalac će pomisliti da se radi o grešci u pisanju, pukom previdu prilikom stvaranja jednog ovako kapitalnog djela, ali mi vas uvjeravamo da ovdje nema ni najmanje greške. Nema dekan Kondić problema sa korupcijom per se, čak naprotiv, nego sa pričom o istoj, jer zamislite koliko bi jednostavniji bio život profesora Univerziteta u Banjoj Luci, da se o korupciji uopšte ne priča, a kamoli još da se o istoj ne pokreću kojekakve istrage. Uzgred budi rečeno, pozdravljamo odluku dekana Kondića da ne piše o „poznatim metodama obračuna sa pričom o korupciji”, jer nije ni mjesto ni vrijeme da se prisjećamo pokojnog profesora Kravarušića, kao jednog od najeklatantnijih primjera, koji je nakon trideset godina predanog rada na Ekonomskom fakultetu istjeran kao pas, nakon što se javno pobunio protiv korupcije koja izjeda tu ustanovu tokom posljednje decenije.

Uz malu napomenu da u čitavom dokumentu nema niti jedna smislena rečenica, na kraju valja istaći da Kondić u sedam od dvanaest tačaka svog elaborata zaziva dodatna sredstva iz budžeta Vlade, pošto mu ne pada na pamet da fakulteti kroz projekte i izdavačku djelatnost obezbijede novac za potrebne investicije.

Svjestan činjenice da je upravo Senat Univerziteta ishodište korupcije i svega lošeg u obrazovnom sistemu Republike Srpske, a racionalno predvidjevši da niko od prisutnih fosila neće ni pročitati njegov program, Kondiću i ne preostaje ništa drugo nego da nas zajebava, tako da je glavna hipoteza ovog teksta dokazana.

Da zaključimo: nemam ja ništa protiv Kondić Novaka, kao osobe, nego kao metonimije obrazovnog sistema u kojem jedan doktor nauka, višegodišnji dekan fakulteta potpiše jednu žvrljotinu poput one koja je predmet razmatranja u ovom tekstu, pa je takvu nikakvu pošalje na adresu Univerziteta, ni manje – ni više, nego u prilogu prijave za poziciju rektora, a neko drugi to tamo zaprimi, pročita i takvo nakaradno da na uvid javnosti. Kad se na sve to doda činjenica da, uprkos reakcijama javnosti na predmetni dokument, niko iz uprave Univerziteta nije našao za shodno da isti ukloni, nedvosmisleno se nameće samo jedan zaključak.

Potpuno je svejedno ko će biti novi rektor.

Tags: Boris Bajić, Ekonomski fakultet Banja Luka, featured, Novak Kondić, univerzitet u banjoj luci

Category: Društvo