Spomenik palom razumu

Prije nešto manje od pet mjeseci Ostoja Barašin, Direktor Turističke organizacije grada Banja Luka, dosanjao je svoj san. „Dosanjao sam svoj san“ izjavio je svečano u šatoru razapetom na Trgu Krajine, otvarajući Prvi seoski vašar grada Banjaluke, radnog naziva „Prvi međunarodni sajam turizma i zdravlja“. Nakon što je uspješno izmjestio selo u grad, odlučio je, da li zbog još jednog nedosanjanog sna, ili nekog drugog uzvišenog čina, da izmjesti grad u prirodu, i na taj način povrati narušeni balans u svemiru, te je iskazao podršku svom pobratimu po viziji i partijskoj knjižici, Marinku Umičeviću, u njegovim plemenitim nastojanjima da motorizuje najpoznatije gradsko izletište.

Banjalučki odbornik, preduzetnik, predsjednik udruženja građana, društveni aktivista, borac za prava turista, zaštitnik veterana Drugog svjetskog rata i nosilac drugih narodnih priznanja, gospodin Marinko Umičević, podnio je inicijativu za ponovno omogućavanje automobilskog saobraćaja na Banj brdu. Gospodin Umičević tvrdi da je sama inicijativa „pokrenuta na molbu brojnih Banjalučana, penzionera, turista, ali i, pazi sad, boraca NOB-a, kako bi mogli da dođu do spomenika poginulim borcima Narodnooslobodilačke borbe“.

„Smatram da svaka inicijativa koja možda ima i bolje ideje od postojećih treba da bude razmatrana. Trenutna odluka zadovoljava zahtjeve samo jedne grupe građana, a mora se naći modus da zadovoljni budu i jedni i drugi. Više puta sam čuo kako se građani žale na trenutno stanje, jer ima onih koji zbog zdravstvenih problema ili starosti ne mogu da pješače“, u istom duhu nastavlja sanjar Barašin. Čitajući te redove, već mogu da zamislim nesagledive kolone trudnica i penzionera kako danima stoje ispred kancelarije Turističke organizacije grada Banja Luka i, očiju punih nade uprtih u Ostoju Barašina, mole za izbavljenje iz nemilosti rampe i odbranu njihovih građanskih sloboda.

Inače, inicijativa „grupe građana“ je pokrenuta svega nekoliko dana nakon kontemplacije gospodina Umičevića na njegovoj Facebook stranici na temu postojanja sporne rampe.U pomenutoj besjedi gospodin Umičević lamentira nad sudbinom boraca NOB-a i ističe kako su „sva starija lica, koja nisu u mogućnosti da pješače velikom rutom, bukvalno odsječena od spomenika, zauvijek. Ljudi koji su gradili taj spomenik danas ne mogu pristupiti istom.” Kao neko ko često pohodi Banj brdo, odgovorno tvrdim da je broj starijih građana (ruku na srce, nikom od njih nisam tražio boračku knjižicu NOB-a) koji pješače do spomenika i nazad jednak, ako ne i veći, od broja mlađih ljudi koji mir i relaksaciju pronalaze na isti način.

U nastavku, ovaj mag analize promišlja o racionalizaciji gradskih troškova, pa tvrdi da se za četiri portira koja rade na rampi iz „narodnog budžeta“ izdvaja oko 200.000 KM godišnje. Jednostavnom matematičkom operacijom dolazi se do podatka da je, prema navodima narodnog tribuna Umičevića, prosječna mjesečna bruto plata banjalučkih rampadžija 4.166,67 KM, koliko otprilike zarađuju i direktori pojedinih finansijskih institucija, narodni poslanici i slični zaslužni pojedinci. U zaključku, ovaj istaknuti privrednik predlaže javno-privatno partnerstvo sa gradskom upravom, a u cilju otvaranja restorana, skijaških staza, pa čak i etno sela, čime bi se „otvorila nova radna mjesta“.

Objedinivši pod istim krovom pale borce NOB-a, racionalizaciju budžetskih sredstava, te otvaranje novih radnih mjesta, a sve u cilju uklanjanja sporne rampe, gospodin Umičević daje nam na uvid eklatantan primjer vladajućeg cinizma. Način na koji tandem Umičević-Barašin pokušavaju da obezbijede prilaz novoizgrađenom hotelu stranačke koleginice, direktorice „Doma zdravlja“ u Banjoj Luci i narodnoj poslanici Gordani Tešanović graniči se sa konceptualnom umjetnošću.

Na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme dalo bi se raspravljati o intelektualnim dometima investitora koji odlučuje da sagradi hotel u nepristupačnoj zoni u kojoj je saobraćaj motornim vozilima zabranjen. Međutim, imajući u vidu fleksibilnost zakonodavstva kad se radi o interesima ovdašnjih tajkuna i biznismena, pravo je čudo da je čitava ova priča uopšte i postala predmet javne rasprave, umjesto da je, po običaju, odluka o ukidanju pomenute zabrane donesena iza zatvorenih vrata Skupštine grada.

Da, saglasan sam da postoje starije osobe, ali i osoba sa invaliditetom, kao i druge kategorije građana, koje bi voljela da posjete spomenik ali nisu u fizičkoj mogućnosti da to učine. Taj problem se rješava na način da se napravi odluka po kojoj će se tim kategorijama građana omogućiti prolaz do spomenika u vozilu. Protiv takvih izolovanih slučajeva niko neće dići glas. Ukoliko portiri na rampi zarađuju godišnji budžet omanje opštine, kako tvrdi gospodin Umičević, treba smanjiti platu portirima, a ne ukloniti rampu. Restorani, skijaške staze i etno sela postoje na brojnim drugim lokalitetima sličnim Banj brdu, ali je saobraćaj za motorna vozila ograničen samo na jedan dio datog lokaliteta. Upravo činjenica da motorna vozila, zajedno sa svom bukom i zagađenjima koja prouzrokuju imaju zabranu pristupa takvim lokalitetima samo doprinosi njihovoj atraktivnosti u turističkom smislu. Zabrana nije prepreka, nego upravo prednost Banj brda i njegove turističke ponude.

Gospodin Umičević ima pravo u jednoj stvari. Banj brdo, netaknuta priroda, vidikovac i pješačke staze, na svega nekoliko kilometara od centra grada zaista predstavljaju pravo bogatstvo. Bogatstvo svih nas.

Nećemo ga se odreći.

Tags: Banj brdo, banja luka, Boris Bajić, featured, Marinko Umićević, Ostoja Barašin, Zabrana saobraćaja

Category: Društvo