Otvoreno pismo patrijarhu Irineju

Njegovom Preosveštenstvu
Patrijarhu srpskom gospodinu Irineju,

Poštovani,

pozvali ste državni vrh Srbije da se odupre evropskoj nemani i da ni po koju cijenu ne predaje, izdaje, niti prodaje Kosovo. U vrlo emotivnom otvorenom pismu objavljenom na sajtu Srpske pravoslavne crkve nabrajate teške trenutke u srpskoj istoriji, teže od ovog sadašnjeg, koji su uz vjeru u ljubav i s Božjom pomoću imali srećan završetak.

Podsjećate na Lazara i Kosovski boj, podsjećate na patrijarhe Pajsija, Arsenija III Čarnojevića i druge koji su bili noseći stub srpskog naroda za vrijeme Turaka, podsjećate na Karađorđa i Miloša, te odlučan stav kralja i Vlade pred početak Prvog svjetskog rata i, lukavo zaobilazeći ulogu Srpske pravoslavne crkve u Drugom svjetskom ratu, završavate sa ultimatumom iz Rambujea nakon kojeg je uslijedilo bombardovanje Srbije od strane NATO pakta.

Vjerujući u dobre namjere Svetog Arhijerejskog Sinoda, koji u ime svih vjernika poziva srpske državnike da ne pristaju na ultimatum iz Brisela, smatram da bi bilo korektno podsjetiti narod na ishod posljednjeg miješanja SPC u državne odluke i spoljnu politiku zemlje.

Naime, Vaša Svetosti, ja ciljam na ulogu koju je Srpska pravoslavna crkva odigrala u događajima koji su doveli do martovskih demonstracija u Beogradu 1941. godine i na držanje patrijarha Gavrila i episkopa Nikolaja Velimirovića, koji su za sebe tvrdili da predstavljaju volju vjernika, baš kao što Vi to činite danas. Nije li patrijarh Gavrilo tada pozivao kneza Pavla da ne potpisuje Trojni pakt, baš kao što Vi činite sada i to riječima: „to mi ne možemo da prihvatimo, pa makar svi mi izgubili živote.“? Nije li episkop Nikolaj Velimirović marširao u prvim redovima demonstranata sa transparentima na kojima je pisalo „Bolje rat nego pakt“ i „Bolje grob nego rob“?

I bi rat, Vaša Svetosti. I bijahu podignuta mnoga groblja. Kad je ponestalo mjesta za nove grobnice, bacali smo mrtve u more, sjećate li se? Kud se dade patrijarh Gavrilo kad započe bombardovanje Beograda? Gdje nestade episkop žički koji je dizao narod na ustanak protiv kneza i Vlade? Izgiboše li zajedno sa narodom? Izgiboše li zajedno sa onih pola miliona Srba čija je smrt direktna posljedica martovskih demonstracija?

Ne, dragi moj patrijarše, pozvali su na rat, tražili su grob, ali rat koji je došao na njih nije ostavio posljedice kakve je ostavio na ostatak srpskog življa. Imali su tu sreću da sačuvaju sopstvene živote, jer sreća prati hrabe članove Srpske pravoslavne crkve, kako je istorija u više navrata pokazala.

Vi danas, Vaše Preosveštenstvo, pozivate na nastavak ove agonije. Pitam Vas, koliko Vi lično, a uzgred i ostali članovi Svetog Arhijerejskog Sinoda, imate kćeri i sinova na barikadama? Koliko je vaše djece do sad stradalo braneći srpske crkve i manastire na Kosovu i Metohiji?

Pitao bih Vas još kakvi to ljudi traže žrtve drugih, znajući da sami neće ispaštati, ali to bi prešlo granicu lijepog ponašanja. Pitao bih Vas i otkud Vam hrabrost da se pozivate na hrišćansku savjest i osjećanje rodoljublja u vrijeme kad neopaženo nestaju milioni iz blagajne SPC dok djeca umiru zbog nemogućnosti da se skupi dovoljno novca za liječenje, ali to mi je ispod časti. Pitao bih Vas i nije li licemjerno drugima da govorite kako da rade svoj posao dok za Vašim stolom sjede Vasilije Kačavenda i Pahomije Gačić, ali to je već druga tema.

Možda bih Vas, još za kraj, upitao kakvo Vi rješenje nudite, ali to bi pitanje bilo krajnje retoričkog tipa.

S poštovanjem,

Boris Bajić

Tags: Kosovo, Patrijarh Irinej, SPC

Category: Društvo