Pravo na život

Nasilje. Dešava se od vajkada, nekada sa nekakvim objašnjenjima, a nekada bez. U odsustvu objašnjenja, čin zlostavljanja sam po sebi postaje objašenjenje. Osoba koja čini nasilje nad drugima je bolesna, tužna, isfrustrirana ili nešto treće i to ispoljava povrijeđujući druge, ne znajući kako drukčije da se izrazi. Iako se na prevenciji nasilja radi već stotinama ili hiljadama godina, čini mi se da je trud uzaludan i da ne odbacuje velike rezultate.

Danas neću pisati o prolivanju krvi zarad razliličitih simbola na zastavama, različite boje kože ili nasilju motivisanom odbranom časti različitih bogova. Pisaću o nečemu daleko strašnijem, pisaću o najgorem obliku nasilja koje postoji, a kome su skloni isključivo kukavice, osobe ometene u nekoj fazi razvoja, koja nikad nisu uspjele da pređu onu tanku liniju između životinje i čovjeka, osobe koje je samo visuljak između nogu po rođenju obilježio kao muškarce, ali su oni odavno prestali da budu muškarci.

Zakleću se da ne postoji gori oblik nasilja od bračnog ili partnerskog nasilja, bolesnog zlostavljanja žena od strane muškaraca, koje se provlači kroz sve ljudske civilizacije od njihovog postanka do danas. Žene su fizički i seksualno zlostavljane, žive u ropstvu tradicija i običaja, koji im ne ostavljaju nikakvu mogućnost izbora, osim da ostanu potčinjene muškoj tiraniji. Dok pišem ove redove ne mislim o trgovini bjelim robljem u zemljama istočne Evrope ili vandalskom ophođenju prema ženama u afričkim plemenima. Ne, pišem o svakodnevnoj pojavi u stotinama, a neću pretjerati ni ako napišem hiljadama domova u Banjaluci i njenoj okolini.

Žene pristaju na takve odnose zbog očuvanja porodice, zbog djece, zbog vjere u bolje sutra, svjesne toga da nisu u prilici da obezbijede bivstovanje sebi i potomstvu bez snažne muške ruke, te na činjenicu da ta ista ruka, nekad pod uticajem alkohola, a nekad bez toga, poleti ka njihovom licu gledaju kao na neminovnost, kao na opšteprihvaćeno stanje stvari, kao na nusproizvod činjenice da su rođene kao takve – kao žene. Djeca to gledaju i prihvataju kao normalno, te prenose u porodicu koju kasnije sa svojim parterima sami formiraju.

Svjesna da ne vrijedi manje od životinje sa kojom je živjela, jedna gospođa je ustala protiv takvog odnosa i, iako svjesna da će biti teško izdržavati tri kćerke samostalno, ipak odlučila da im svojim primjerom pokaže da je samo odnos zasnovan na međusobnom poštovanju i uvažavanju ispravan odnos i da nikada ne treba da pristanu na manje od toga.

Ta se gospođa, koju slobodno mogu nazvati heroinom modernog doba, zove Dragica Gajić i danas živi kao podstanar u trošnoj kući sa kćerima školarkama. Ubrzo nakon napuštanja sigurne kuće, u kojoj se smije ostati svega 3 mjeseca, Dragica se teško razboljela i više nije u mogućnosti da obezbijedi svojim kćerkama ono što je potrebno za normalno školovanje i dostojanstveno bivstovanje.

Da smo na nekom drugom mjestu, sa ovim bih se člankom obratio ljudima na vlasti, ali svjestan sam da je ljudi poput Dragice mnogo, a da je izborna kampanja u punom jeku. Teško je ljudima u trci za vlašću izvagati cijenu dostojanstvenog ljudskog života s jedne i nastupa šatorske pjevačice s druge strane, odnosno broj glasova koji novac utrošen na pribavljanje jednog i drugog donosi.

Možda bih na nekom drugom mjestu i pisao medijima, ali znam da ova vijest nije pretjerano senzacionalna, te da je kud i kamo preče upoznati čitalačku publiku sa novim dečkom neke estradne zvijezde, nego sa životom i razlozima takvog života jedne naše sugrađanke. Zašto potrošiti čitavu stranu u novinama na nekoga ko je samo htio život bez nasilja?

Zato se obraćam vama, vama koji ste bili tako ljubazni da pročitate ovaj tekst do kraja i uvidite da za Dragicu Gajić i njene kćeri izraz „sloboda nema cijenu“ nije tek puka fraza. Cijena, naravno, postoji, a ukoliko smo mi voljni da se odreknemo, ne čitavog izlaska za vikend ili čitave ture pića u kafani, nego tek jednog pića, tek jedne kafe ili soka, onda gospođa Gajić neće morati sama da plaća cijenu slobode i boljeg života za svoje kćeri.

Dragica Gajić nam je svima, a naročito svojim kćerima, pokazala šta je ljudsko dostojanstvo. Hvala joj na tome!

Pred nama je ispit iz ljudske humanosti. Nije težak.

Svi koji su voljni mogu uplatiti novac na račun u „Novoj banci“ a.d. Banja Luka, br. računa: 555-280-10107095-17, s napomenom „Za Dragicu Gajić“.

Tags: Dragica Gajić, nasilje u porodici

Category: Društvo