Harač na Univerzitetu u Banjoj Luci

Ukoliko ste diplomirali na nekom od fakulteta banjalučkog Univerziteta i nakon toga odlučili da nastavite svoje školovanje u inostranstvu, očekuje vas isto ono sa čim se susreo autor ovih redova prije nekoliko dana. Diplomirao sam 2010. godine na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci, te odlučio da ove godine upišem postdiplomski studij na jednom evropskom univerzitetu koji kotira jedva nekih 6.000 mjesta bolje od banjalučkog Univerziteta po većini aktuelnih rang listi koje se bave rangiranjem univerziteta širom svijeta.

Uz mnogo izgubljenog vremena i nemale troškove prikupio sam svu traženu dokumentaciju i poslao na adresu fakulteta na kom želim da nastavim školovanje. Prilikom upisa, po automatizmu se, potpuno besplatno, vrši proces nostrifikacije, odnosno priznavanja diplome u inostranstvu.

Nedugo zatim, kontaktiran sam od strane studentske službe datog fakulteta i obaviješten da postoji problem sa mojom dokumentacijom, odnosno da je potrebno da dostavim izvod ocjena sa pripadnim brojem ECTS poena po predmetu. S obzirom da mi je poznato koliko svaki od predmeta nosi poena, te da je ta informacija dostupna čak i na zvaničnoj internet prezentaciji mog matičnog fakulteta, rekao sam da to neće biti nikakav problem i obećao da ću u toku dana dostaviti dokument koji nedostaje.

Kada sam od studentske službe svog matičnog fakulteta zatražio izvod ocjena sa pripadnim brojem ECTS poena, rečeno mi je da takav izvod ne mogu dobiti. Naime, upisao sam fakulet akademske 2006/2007 godine, a od akademske 2007/2008 Univerzitet u Banjoj Luci otpočinje sa primjenom „Bolonjske deklaracije“, koja između ostalog, podrazumijeva ECTS sistem bodovanja predmeta. Radi se o tome da sam se ja školovao po „starom sistemu“, te samim tim, predmeti koje sam ja polagao nisu bili bodovani ECTS poenima.

Ono što je potrebno da uradim je sljedeće: da ponovo sakupim manje-više istu dokumentaciju koju sam poslao stotinama kilometara daleko na besplatnu nostrifikaciju, da uplatim 300 KM (slovima: tri stotine konvertibilnih maraka), te da nakon procesa „ekvivalencije“, koji može da potraje do mjesec dana, kako su me obavijestili u studentskoj službi, zatražim izvod ocjena sa ECTS poenima.

Stvar ne bi bila apsurdna, niti vrijedna pisanja teksta na tu temu, da se predmeti koje sam ispolagao za vrijeme četvorogodišnjeg studija, aposlutno ni po čemu ne razlikuju od predmeta koje su polagale kolege iz generacije 2007/2008. Identični su ne samo nazivi predmeta koje smo slušali, nego i predavači koji su nas ispitivali i ocjenjivali. Šokiran činjenicom da moram da platim 300 KM (opet slovima: tri stotine konvertibilnih maraka) za pribavljanje papira koji bez ikakvih problema mogu sam da napravim, s obzirom na dostupnost svih potrebnih informacija, upitao sam za razlog tako visoke cijene.

Kako mi je rečeno, a i propisano Pravilnikom o postupku ekvivalencije ranije stečenih zvanja, postupku vrednovanja visokoškolskih isprava i za potrebe nastavka školovanja na Univerzitetu u Banjoj Luci, iz juna ove godine, koji je svojeručno potpisao rektor Univerziteta prof. dr Stanko Stanić, potrebno je da naučno-nastavno vijeće fakulteta, a na prijedlog dekana imenuje komisiju koja će biti zadužena za sprovođenje postupka ekvivalencije. Nakon što se formira komisija, čija mi funkcija zaista nije jasna, postupak ekvivalencije može da potraje do mjesec dana.

S obzirom da nema nikakve dileme oko toga koje sam predmete odslušao i ispite položio, niti koliko svaki od tih predmeta nosi ECTS poena, ovdje se radi o postupku koji može da se riješi jednim jednostavnim klikom miša, koji bi izdao komandu za štampu starog izvoda ocjena sa dopisanim brojem ECTS poena po predmetu. Pošto zaista ne vidim šta bi komisija mogla da radi mjesec dana, pretpostavljam da su na osnovu pređašnjih iskustava članovi komisije došli do zaključka da im treba, ni manje – ni više, nego mjesec dana da se dogovore ko će biti taj koji će kliknuti i tako zadati komandu za štampu tog izvoda ocjena.

Odluka o visini troškova postupka ekvivalencije, kako mi je dodatno objašnjeno, a i pomenutim Pravilnikom propisano, donosi se na nivou Univerziteta od strane Upravnog odbora Univerziteta u Banjoj Luci, tako da predstavnici fakulteta „nisu krivi“ za tako visoku cijenu.

Ne budem lijen, pa provjerim koliko bi postupak ekvivalencije koštao na nekom od privatnih univerziteta u Bosni i Hercegovini i saznam da se cijena kreće od 50 do 150 KM (slovima: od pedeset konvertibilnih maraka do stotinupedeset konvertibilnih maraka). Uvaženi čitalac ovih redova razumije da je sasvim svejedno na kojoj će se visokoškolskoj ustanovi obaviti postupak ekvivalencije, s obzirom na ravnopravan status državnih i privatnih visokoškolskih ustanova.

Interesuje me čime su se vodili ljudi u senatu Univerziteta u Banjoj Luci prilikom uvođenja ovog harača, jer ne znam kako drugačije ovaj namet da nazovem, s obzirom na činjenicu da bez gore pomenutog izvoda niti jedan mladi čovjek iz Republike Srpske, koji je upisao fakultet prije 2007. godine, ne može da nastavi svoje školovanje u inostranstvu.

Očigledno je da se ovdje svi samo deklarativno zalažu da pomognu mlade ljude u svom daljnjem usavršavanju, a izuzetak nije ni rektor banjolučkog Univerziteta Stanko Stanić, koji je u govoru održanom prilikom svečane ceremonije dodjele diploma na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci, u februaru 2011. godine, kad mi je uručena nagrada za najboljeg studenta generacije, a nedugo zatim i „Zlatna plaketa“ banjolučkog Univerziteta, koja se dodjeljuje najboljim studentima Univerziteta u Banjoj Luci, izjavio da je njegova moralna obaveza da nastavi da pomaže, sad već bivšim studentima u nastavku njihovog ličnog razvoja i profesionalne karijere.

Ispostavilo se, još jednom, da je lakše održati govor nego riječ.

Tags: efbl, negativna selekcija, nostrifikacija, univerzitet, univerzitet u banjoj luci, visoko obrazovanje

Category: Društvo