Potvrda, gledanje, plavuša i Miloje

Jutro je. Kiša je. Brijem se, valja se. Izlazim. Auto. Vozim se. Dolazim. Zgrada. Ulazim.

Dobar dan, nazovem. Dobar dan, uzvrati. Potvrda, treba mi. Broj, uzmi si. Uzimam: dvjestotri. Na redu je: tri’es’pet. Čekanje. Spavanje. Buđenje. Zovu me. Vrijeme je. Prilazim. Broj? Predajem. Gužva ga, baca ga. Srce – steglo se. Trebate? Potvrdu. Za šta? Za to. Ne izdajem. Rekli su mi. Slagali su. Čekao sam. Žao mi je. Ne vjerujem. Šta da radim sada ja? Stvar je ličnog izbora. Moja potvrda? Druga zgrada, šarena. Gledam je. Gleda me.

Auto. Vozim se. Zaustavlja me. Prozor: otvaram. Dokumente? Predajem. Ime? Piše sve. Svjetla? Vidi se. Pojas? Gre’ota je. Moram, Zakon je. Nemoj, ljudi smo. Ganem ga. Češka se. Radiš li, pita me? Pomalo, odgovaram. Gdje, ako ne pitam previše? Bo’me pitaš druškane. Čiji si? Ne znaš ih. Kazna!, presudi. Koliko je? Puno je. Piši, naće se. Na čast, pita me? Ne dam, princip je. Gledam ga. Gleda me.

Nastavljam. Vozim se. Pojas – vezan je. Kazna? U džepu je.

Zaustavljam se. Izlazim. Zgrada – šarena. Ulazim. Dobar dan, kažem ja. Pauza, odgovara. Potvrda, insistiram. Pauza, briga ga. Šta sad, pitam ja. Sjedi tamo, smaram ga. Čekaću, jebi ga. Linija manjeg otpora. Vrijeme je! Prilazim. Može sad, žurim ja? Telefon, razgovara. Tetka je, izgleda. Za zdravlje je upita. Hvala Bogu, dobro je. On? Isto je. Krsta? Bole ga. Proći će, i Stevu je. Sačekaj, kaže joj. Šta si treb’o, pita me. Potvrdu, kažem ja. Kod kolege, odgovara. Gleda me. Gledam ga.

Prestrojavam se, gužva je. Guram se, briga me. Čuvar interveniše. Na kraj, zapovjeda. Veći je, pišaj ga. Na začelje odlazim. Ispred mene neki gad. Polu čovjek – polu smrad. Čekamo obojica. Minuta kao godina. Završio je, sad sam ja.

Brko, kezi se. Na pločici: MILOJE. Pozdravljam te Miloje! Odpozdravljam, pobratime. Drago mu, znamo se. Ne zna tačno odakle. Potvrdu trebam ja. Žuta ili zelena? Meni treba zelena. Plaća se, izvještava. Vadim novac iz džepa. Žiro račun taj i taj. Daj, ne zajebavaj? Od aprila žiralno, izjavi pomirljivo. Vidimo se, Miloje. Živ mi bio, pobratime. Čuvar se osmjehuje. Gledam ga. Gleda me.

Doček pored auta. U plavom je spodoba. Vaš, upita? Tehnički, odgovaram. Zbunjen je, primjećujem. Crkveni, objašnjavam. Ne vjeruje, čini se. Boris, pružam ruku svečano. Mirza, vadi teku ravnodušno.

Nastavljam. Vozim se. Pojas – vezan je. Kazna? Komada dva. Zgrada, staklena. Zaustavljam se. Izlazim. Plaćam parking. Ulazim. Stajem u red. Onaj kraći – od moguća dva. Moj red stagnira. Kurva je sudbina. Šalter se približava. Dođoh na red – plavuša!

Uplatnicu? Pruža mi. Diskretno se izvinjava. Ustaje. Polako se udaljava. Stislo, izgleda. Dešava se, jebi ga. Ispunio. Nema je. Vidim je. Vraća se. Stala je. S portirom razgovara. Ako, ako – mlada je. Vrijeme radi za mene. Dolazi. Sjeda. Uplatnicu razgleda. Napetost u zraku. Klima glavom potvrdno. Bez greške popunjeno. Srce mi k’o Rusija. U računar ukucava. Novac pružam ja. Vraća kusur – ne valja. Nije dobro. Kažem joj. Zbunim je. Šta je sad, misli se. Vidim – mrzi me. Provjerava. Preračunava. Gotovo je sa nama. Dodaje razliku. Gleda me. Gledam je.

Auto. Nema kazne. Nema Mirze. Život ponovo dobija na smislu. Zadovoljan sam sobom. Parking karta je dobra investicija. Nastavljam. Vozim se. Pojas – vezan je. Kazne? I dalje dvije. Zaustavljam se. Izlazim. Zgrada – šarena. Ulazim.

Miloje? Nema ga. Kraj je radnog vremena. Čuvar me izvještava. Drugi. Manji. Sutra dođi, predloži. Od osam rade, kaže mi. Do čet’ri, nastavlja. Vidim, piše ti kraj uzglavlja. Psujem ga. Može mi se. Veći sam. Gleda me. Gledam ga.

Veče je. Vedro je. Potvrda? Nemam je. Zašto? Bosna je.

Tags: birokratija

Category: Svakodnevnica