Proklet bio 11. septembar

Tog 11. septembra 2001. godine bio sam tek trinaestogodišnji dječak koji je na putu iz škole saznao za seriju terorističkih napada prilikom kojih je stradao veliki broj ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama. Mi, djeca, zagrljeni smo pjevali pjesme na putu ka kući, slaveći američke žrtve, još uvijek pod snažnim utiskom NATO bombardovanja Srbije, za koju smo, u maniru stručnih političkih analitičara, krivili isključivo Ameriku i njenog predsjenika Bila Klintona.

Po ulasku u dnevnu sobu, na TV-u sam zatekao snimke sa lica mjesta, koji su, zajedno sa snimcima starim nekoliko časova, prikazivali preplašene ljude koji trče ulicama Njujorka, ne znajući šta ih je snašlo. Gledajući te ljude, koji po svoj prilici nikada nisu čuli ni za Al Kaidu, ni za njenog vođu, a još manje znaju za pojam riječi “Džihad”, a opet su bili prinuđeni da, preplašeni za svoj život, bježe pred njihovim gnijevom, nisam ni primjetio da su mi suze izbrisale doskorašnji osmjeh s lica.

Od tad do danas, prošlo je 11 godina, tokom kojih sam bivao sve više uvjeren da je to jedan od najstrašnijih događaja u novijoj istoriji svijeta, ja, sad već dvadesetčetvorogodišnjak, čiji je narod propatio i izgubio toliko mnogo, tokom svoje duge i bolne istorije. Ne pišem ove redove samo zbog tragične smrti 2.996 ljudi stradalih tokom samog napada, već zbog desetina, a neću pogriješiti ako kažem, i stotina hiljada ljudi stradalih u posljednjih 11 godina kao direktna posljedica tog događaja.

Svetim ratom s jedne i odgovorom na sveti rat s druge strane, potvrđena je još jednom velika istina koju je izrekao švajcarski teolog Hans Kung, da religije nikada nisu služile međusobnom zbližavanju ljudskih bića.

Ne bih ovom prilikom komentarisao teorije zavjere koji od samog početka prate ovaj događaj, niti bih se pretjerano bavio insinuacijama o umješanosti doskorašnjeg američkog predsjenika Džordža W. Buša, tog vizionara, posljednjeg stuba odbrane svjetske demokratije, koji je, samostalno, ili uz pomoć drugih, zbog akta grupe nepromišljenih ljudi, odlučio da kazni čitavu jednu rasu.

Golema je patnja američkog naroda zbog smrti 2.996 njihovih sugrađana, toliko golema da su usljed velike boli onemogućeni da razaznaju i konačno shvate da, neopravdano, istu tu patnju, ako ne i veću, nanose pripadnicima drugih naroda, koje niko nije pitao, s kojima se niko nije konsultovao i čije mišljenje je uvaženo samo u granicama statističke greške, prilikom donošenja odluka o uspostavljanju demokratije u zemljama sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, pa makar se za ideju demokratije ratovalo do posljednjeg živog Egipćanina, Tunižanina, Libijca, Iračanina i Sirijca.

Varate se ako mislite da stradanja koja i danas traju u islamskim zemljama nisu uzrokovana tim 11. septembrom, varate se ako mislite da američki vojnici, mojih godina ili nešto stariji, imaju i najmanju predstavu o tome zašto po odluci svojih temperamentnih vođa prelaze pola planete da bi ubijali svoje vršnjake na drugom kraju svijeta i varate se ako mislite da ih ovi tamo dočekuju sa oružjem u rukama jer iskreno, svim srcem i svim svojim bićem, sa svega 13, 15 ili 20 godina, priželjkuju smrt u ime Alaha.

Volio bih da pogledam u oči kukavicama koji su oteli ta četiri aviona na današnji dan, prije 11 godina, i na taj način iskazali svoj bijes, usljed nemogućnosti ili hendikepa da se izraze na drugi način, te da ih upitam da li su zadovoljni sobom, da li je trenutak u kom su dočekali smrt, i shvatili da ih s druge starne ne čeka ništa sem vječite praznine, da su obećanja o vječnoj slavi bila lažna i da im imena niko neće zapamtiti, da li bi opet učinili isto? Da li bi opet svojim postupkom osudili na smrt stotine hiljada ljudi koje nisu nikada imali prilike upoznati, sa kojima nisu nikada razgovarali i upitali ih za mišljenje, prije nego što su donijeli ovakvu odluku u hjihovo ime?

Međutim, to se nikada neće desiti. Mrtvi ne govore, bez obzira na to u čije ime su ubili drugo biće. Sve što mogu da kažem je: prokleti bili državnici koji se igraju tuđim životima, prokleti bili vjerski poglavari koji koriste ukazano im povjerenje za izazivanje stradanja i patnje, proklet bio 11. septembar i odmazda za učinjeno.

Tags: 11. septembar, 9/11, irak, rat, sad

Category: Društvo