Pismo bez adrese

Prođoše tri mjeseca, a ne prođe ni dan. Očekujem svakodnevno poziv, poruku, komentar na pjesmu ili sliku što sam postavio, očekujem da ćemo se sresti negdje u gradu, u parku, međutim, pozivi i poruke ne stižu, komentara nema, a viđam te svugdje i nigdje.

Iščitavam stare prepiske, pregledavam slike i vrtim stare snimke. Većina se toga, do duše, odvija u mojoj glavi, a uvijek drugačije, bogatije za detalj ili dva, u drugoj nijansi ili posmatrano iz drugog ugla. Ne znam ni sam koji snimak najviše repriziram, da li onaj kad smo kao srednjoškolci zajedno tražili poklone za Osmi mart, pa prokockali sve pare, kad si me učio da skijam na Jahorini i vratio me kući svog izrazbijanog i u masnicama, ili onda kad si me nagovorio da s tobom prvi put skačem. Ne znam zašto, ali posljednjem uvijek dajem blagu prednost nad ostalima.

Bio je topao jesenji dan, uz jako sunce i slab vjetar, nebo vedro, kako se samo poželjati može. Došli smo na aerodrom oko jedan; ti mi u kratkim crtama objasnio šta treba da radim i kako da se ponašam u vazduhu, opremio me i uz posljednje savjete me poslao ka avionu uz pitanje “Je l’ se bojiš?”. Čuj, bojim, ti, toliki junak, nabrao stotinu skokova, a ja da se bojim. Ušli smo u avion i započeli tridesetominutni uspon na visinu od 3.000 metara. Uživao sam u pogledu i svježem vazduhu, dok si mi objašnjavao šta je šta dole na zemlji, kao da letimo nad Njujorkom, a ne nad Banjalukom, a onda je uslijedilo još jedno tvoje: “Je l’ se sad bojiš?”. Mani me se, rekoh ti, čega ja ima da se bojim, ako se ti ne bojiš, valjda se zna ko je stariji, naglasih, kao da je to krunski dokaz nepostojanja straha, ključni argumant u toj bespotrebnoj raspravi.

I stvarno se nisam bojao. Gledao sam tebe kako to radiš toliko puta i djelovalo mi je tako jednostavno. S druge strane, mislim, ti si tu, uz mene, šta mi se može desiti? U jednom momentu si mi se približio i, sav ushićen, rekao da si zamolio pilota da napravi još jedan zaokret, tako da ćemo se popeti na 3.200 metara, umjesto planiranih 3.000. Jaka stvar, dvjesto metara gore-dole, šta mi to znači, zapitao sam se poluglasno, a ti si me pogledao s nevjericom i blagim gađenjem, kao da sam odbio plaćeno ljetovanje za dvije osobe na nekom grčkom ostrvu. Popeli smo se na 2.800, dao si mi signal da se spremim i još jednom mi rekao da se ne bojim, a ja sam ti uzvratio onim tvojim pogledom od prije par trenutaka. Trebalo je da ti skačeš prvi, a Nemanja i ja za tobom. Izbacio si noge kroz vrata aviona, s ja sam te požurivao, željan da se i sam otisnem što prije u nebeske visine. Ti si iskočio i Nemanja mi je dao znak da krenem prema vratima.

Kad sam izbacio noge i pogledao ispod sebe, zastao mi je dah i stao sam da se upinjem rukama od okvir vrata aviona, kao da će me neko, slučajno ili namjerno, izbaciti dole mimo moje volje. Odbio sam poslušati Nemanju da sklonim ruke s vrata, kako bi nas izbacio vani, dok sam u glavi premotavao brzinom svjetlosti mogućnosti koje mi stoje na raspolaganju, razmatrajući eventualne varijante prizemljenja bez skoka. Ponuđena mi je alternativa, da se prizemljimo zajedno sa avionom, bez iskakanja, ali znao sam da poslije toga ne bih mogao da ti pogledam u oči i, kao po komandi, sklonio sam ruke.

Imali smo oko 55 sekundi slobodnog pada, razvili brzinu blizu 210 km/h i tada mi je Nemanja signalizirao da će da otvori padobran. Imao sam osjećaj da nas je to naglo otvaranje padobrana odbacila bar 500 metara u visinu, međutim jednostavno smo počeli sporije da propadamo i to je nešto najnormalnije kad prvi put skačeš, kako si mi kasnije objasnjo. Nemanja mi je ponudio da preuzmem upravljanje padobranom, čega sam se prihvatio, uz molbu da ti ne pominje ništa u vezi sa trenucima prije skoka. Shvativši na šta ciljam, pitao me je o čemu govorim i ta je priča bila završena. Dočekao si me sa zagrljajem na zemlji, pohvalio skok i upravljanje, i priznao da si vjerovao da ću odustati od skoka. Prekorio sam te pogledom, bez riječi, a za trenutak si mi djelovao postiđen, zbog svoje neopravdane sumnje.

Manevrišući padobranom iznad poljana, šuma i kuća, te presabirajući mahinalno utiske slobodnog pada shvatio sam zašto provodiš toliko vremena među oblacima. Ne znam da li si primijetio, ali nakon tog dana sam te prestao odgovarati od tog sporta, ne zato što sam se i sam uvjerio koliko je to lijepo, što svakako jeste, samo što na mene nije ostavilo pretjerano veliki utisak, nego zato što sam prihvatio da je to postalo dio tebe, da ti je potrebno kao ribi voda, kao djetetu majka, kao drugu drug.

I danas znam da bez toga nisi mogao, znam koliko te je to ispunjavalo i koliko je to rasterećenje za tebe bilo. Često se ljutim na tebe zbog toga, uglavnom kasno noću, prigovaram tebi, prigovaram sebi, cijeli svijet mi je kriv, ali prođe me i onda počnem da sanjam, da maštam. Zamišljam te negdje kako letiš, zamišljam kako jedriš, kako roniš. Kasniš na trening, ideš u teretanu, trčiš na aerodrom. Stalno si u pokretu, nikad ne miruješ. Zamišljam kako čitaš ovo što ti pišem, uredno savijaš papir i odlažeš u ladicu, žuriš negdje, odgovorićeš kasnije. Nema veze, kad stigneš, prvo završi to što imaš.

Rekli su mi da je to normalno, to što boli, da će proći vremenom. Ne znam na koje su vrijeme mislili, iskreno, i ne zanima me. Ne znam ni da li želim da prođe. Mislim da bi prolazak tog bolnog osjećaja značio izdaju tebe, da bi značio da počinjem da te zaboravljam, da počinjem da se opraštam od tebe, a na to nisam spreman, na to neću nikada biti spreman, kao što onomad, ni prije, a ni poslije skoka, nisam bio spreman da ti kažem da se bojim.

Tags: featured, Stefan Karanović

Category: Ostalo