Riječ – dvije na temu visokog obrazovanja

Pozvan sam prije nekoliko dana da napišem kolumnu za jedan list sa kojim sam imao saradnju u prethodnom periodu, jer se neko sjetio da sam ja, nekada, odigrao jednu epizodnu ulogu u “tim studentskim pitanjima”. Baš to “nekada” je razlog što sam poziv odbio. Sinoćni “PRESING” me je naveo da nabacam neke misli, na tu temu, čisto da ne prođe mimo mene.

Ovo što se dešava kod nas (a i u regionu, isti smo mentalitet), najveće je društveno zlo koje može zadesiti jedan narod. Ozbiljno sam promišljao o tome i pri čistoj savjesti i zdravoj pameti, mogu reći da smatram da su pošasti kao što je rat, bolest, glad, suša, finansijska kriza i ostale pojave o kojima nas ažurno i uredno izvještavaju novinari putem crne hronike, manje bolne od toga kad se kriminal i korupcija uvuku u visoko obrazovanje.

Gore navedene pojave su prolazno stanje, koje u velikoj većini slučajeva dovode i do zbližavanja naroda i jačanja nacionalne svijesti. Evo, imali smo težak rat, ne ponovio se. Ljudi su ginuli, krvarili, svojoj djeci ostavili ovu zemlju, da bi ih u njoj sačekalo ovo što ih čeka. Kriminal u visokom obrazovanju ostavlja dalekosežne i bolne posljedice po jedno društvo, koje su trajne i neizbrisive u nekoliko narednih generacija.

Sun Tzu je u svom “Umijeću ratovanja” rekao da je najbolja taktika, kad želite da pokorite jednu zemlju sljedeća:

1. Ukloniti inteligenciju (što nije teško, s obizorm da su intelektualci po prirodi stvari pomirljivi)

2. Na njihova mjesta dovesti budale (što je još i lakše, jer su se budale uvijek spremene prihvatiti nečeka čemu nisu dorasli)

3. Sad kad je 90% posla završreno, jednostavno poslati vojsku (to je najlakši dio).

Upravo je to situacija koju mi imamo, na rukovodećim pozicijama oba Univerziteta i svih fakulteta (čast izuzecima) sve sam diletant do diletanta. Sve “ratni doktori”, svi drže po 5-6 predmeta na fakultetima, svi štampaju desetak knjiga godišnje, svima djeca doktoriraju prije tridesete… Ljudi, jeste li vi svjesni da je to nemoguće? Kad bi rekli nekom profesoru sa Harwarda ili Oxforda da na vašem matičnom fakultetu ima profesor koji predaje 5 predmeta, ti ljudi bi odmah sjeli na avion i došli da ga upoznaju. Nije li tužno da neko godišnje objavi 8 (slovima: OSAM) naučnih radova, a da ne zna da se potpiše?

Potrebno je da se narod aktivira. Sinoć je 5 puta izignorisano pitanje voditeljke kad je insistirala da joj se kaže zbog čijeg je sina Ratko Kravarušić morao da ode. Svi, ali svi, su samo prokomentarisali da se to već zna. Bez združene, jedinstvene u istoriji, akcije studenata i profesora Univerziteta, ovome se ne može stati u kraj.

Misli li neko da su dva dana u novinama, dan na televiziji i sastanak-dva sa ministrom dovoljni za čupanje iz korijena najveće boljke svih naroda i narodnosti? Siguran sam da su novinski natpisi i sinoćni Presing podstakli određenu euforičnost u širim narodnim masama, studenti su zadovoljni, pišu inspirativne statuse na Facebooku, Twitteru, čovjek bi rekao da se sprema revolucija. No, neko sa malo više iskustva i ko realno sagledava stvari, svjestan je da je to samo prolazan dašak i da još uvijek ne postoji dovoljna kritična masa za korijenite promjene.

Ćelić je usamljen primjer, neće niko stati uz njega jer jednostavno, nema potrebe da sebi komplikuje život u trenutku kad ima posao, socijalno, penziono. Malo će ko stati i uz Dronjka, nema on snagu da izvede studente na ulice, koliko god on time prijetio i obećavao. Pa, i ja sam bio usamljen primjer u trenucima kad sam pokušavao nešto da promijenim, isuviše tvrdoglav da me se ukroti, a isuviše glup da shvatim da sam nemoćan. A kad ste usamljen primjer, tad ste čudak, otpadnik, prekrajaju vam se biografije, pripisuju stvari koje ne pripadaju vašem liku i djelu. te se onda zapitate, ko je lud, cijeli svijet ili vi?

Morate dati snažniju podršku Dronjku, Ćeliću, ali i svima koji su spremni s pažnjom saslušati problem, prijedloge i djelovati odmah. Problem je uočen, transparentno objavljen, nekoliko imena je pomenuto (premalo).  Sad je potrebno krenuti u odlučujuću akciju i djelovati, jer kao što znate, gvožđe se kuje dok je vruće.

Za kraj, poruka anglikanskog biskupa, uklesana u Westminsterskoj opatiji:

“Kad bijah mlad i slobodan i kad moja mašta nije poznavala granice, sanjao sam o tome da promijenim svijet. No, postajah sve starijim i sve mudrijim i shvatih da se svijet ne želi promijeniti.

Pomalo suzih svoje domete i odlučih promijeniti samo svoju zemlju. Ali, i ona se činila postojanom. U svojim se starim danima, u jednom očajničkom pokušaju, namjerih promijeniti samo svoju porodicu, one meni najbliže. Ali jao, ni oni to ne prihvatiše.

Sada, dok ležim na svojoj samrtničkoj postelji, odjednom shvatih: da sam samo najprije promijenio sebe, svojim bih primjerom promijenio svoju obitelj. Oni bi mi svojim nadahnućem i ohrabrenjem dali snage kojom bih mogao poboljšati svoju zemlju i, ko zna, možda bih tada mogao promijeniti svijet.”