Bog vozi Mercedes

Da Bog ne postoji trebalo bi ga izmisliti, reče Volter i osta’ živ. Privremeno.

Da li postoji ili ne, sa sigurnošću niko ne može da potvrdi, što zbog Njegove urođene sramežljivosti, što zbog nikad prevaziđenog straha od javnih nastupa i manjka želje za samopromocijom, ali u postojanje njegovog glasnogovornika, sekretara i prije svega blagajnika, nema nikakve sumnje.

Već više od 7 vjekova gore navedene poslove u ime i za račun Svevišnjeg među srpskim življem obavlja Srpska Pravoslavna Crkva, radeći sedam dana u nedelji, bez odmora, bez predaha i pauze za topli obrok, ne štedeći ni sebe, ni druge. I dobar posao obavlja, hvale vrijedan.

O rezultatima neumornog rada Srpske Pravoslavne Crkve najbolje svjedoče automobili pojedinih njenih predstavnika, nekretnine u njihovom ličnom vlasništvu, te iskazivanje dobrog i sofisticiranog ukusa pri izboru hotela i restorana u kojima obitavaju na proputovanjima obavljajući Njegov posao. Zlobnici bi rekli da je novac potrošen na te stvari trebalo usmjeriti na izgradnju i poboljšanje kapaciteta sirotišta, domova za beskućnike, javnih kuhinja i slične namjene, ali te persone se ne razumiju u koncepte modernog marketinškog pristupa, te mišljenje takvih treba osuditi i izignorisati, a iste po mogućnosti anatemisati.

Opšte je poznato da broj bogomolja po glavi stanovnika treba da raste obrnuto proporcionalno kretanju društvenog bruto proizvoda i samo najveće neznalice postavljaju pitanja u vezi sa rebalansima budžeta kod kojih dolazi do povećanja izdataka za potrebe crkve, a na račun obrazovanja i socijalnih davanja. Znano je da rast stope nezaposlenosti i pad nataliteta može da se preduprijedi jedino povećanjem ulaganja u izgradnju vjerskih objekata i prateći vozni park, pa da nas Bog vidi, što kaže stara narodna.

Jedini gori od zagovornika oporezivanja i stavljanja pod nadzor rad religijskih institucija, koji tvrde da sveštenici parazitiraju na teret građana, ne polažući račune bilo kome, su oni koji na svoju i sramotu svojih predaka, besramo protestvuju protiv visokih cijena usluga koje Božiji predstavnici na zemlji pružaju. Tim bestidnicima skrećem pažnju na rast cijene goriva, povećanje stope poreza na luksuznu robu i visoke cijene školarina na privatnim fakultetima u zemlji i inostranstvu.

Oni koji komentarišu raskošnu garderobu i stil života koji pojedini predstavnici vjere vode, cinično konstatujući da je Isus hodao po svijetu u raspadnutim sandalama i iznošenoj tunici, očigledno se ne razumiju u modu i ne znaju da su tridesetih godina prvog milenijuma sandale i tunika bile hit, no, vremena se mijenjaju, i u svjetlu novih događaja pravoslavni sveštenik ne može da dozvoli sebi da u garderobi, automobilu ili bilo čemu drugom zaostaje za katoličkim sveštenstvom, makar u inat samom papi. Ukoliko mi neko ukaže na skromnost i isposnički život budističkih monaha i na taj način aludira da domaći crkveni oci treba više da se ugledaju na njih, napomenuo bih da budistički manastiri obično nemaju internet, niti kablovsku televiziju, usljed čega njihov stajling još uvijek nije podlijegao drastičnim promjenama poput civilizovanog religijskog svijeta.

Ako neko misli da ovim upućujem kritiku samom vrhu Srpske Pravoslavne Crkve, koja se više bavi politikom nego narodom, ili da kritikujem dio sveštenstva koji je doveo do toga da crkve zjape prazne, dok gradimo nove, u većoj je zabludi od dječaka u crkvenom horu Vatikana koji misle da su tu došli da bi pjevali.

Ja ovom prilikom skidam kapu tim ljudima zbog iznalaženja načina da žive životom kojim žive bez prolivene kapi znoja, da isijavajući licemjerje iz svake pore govore drugima kako treba da se ponašaju, da istovremeno podrivaju osnovne društvene vrijednosti i to bogato naplaćuju, oni, oni koji bi trebali da budu posljednji stub odbrane protiv nemorala i oni koji svojim primjerom treba da pokažu narodu kako da živi i da se ponaša.

Interesuje me šta bi Volter sada rekao da je živ.

Tags: crkva, SPC, sveštenstvo

Category: Društvo