Tag: Boris Bajić
Potop
Vlade su zasjedale. Greške su se redale. Budale su vladale. Žrtve su padale. Irinej moleban služio. Pedere optužio. Veli volja božija. Da pocrka sirotinja. A krizni štabovi? K’o irski pabovi. Vučić je galamio. Ilić se pomamio. Brukao se Mali. Apeli se slali. Upomoć! Upomoć!
Narod se dizao. Na sve strane stizao. Nasipe gradio. Iz vode druge vadio. Na konak stranca primao. Za drugog se zanimao. Tviteraši su javljali. Spasioci su spašavali. Piloti nisu spavali. Vojnik se pokazao. Sistem je zakazao! Istina! Istina!
Niko nema što Srbin imade – od zlata crkvu i gladno čeljade
Studentski dom “Sv. cara Lazara i carice Milice”, dječija bolnica “Sveti Lazar”, prihvatilište za stare i bolesne “Lazarev dom”, narodna kuhinja “Svetog cara Lazara” samo su neke od institucija koje su mogle, a neće biti izgrađene novcem ulupanim na raskošnu crkvu svega nekoliko minuta hoda od hrama Sv. Save.
2013 A.D.
U 2013. smo izlazili na ulice, više rekreativno, nego za prave, osnivali smo nove partije, i prepucavali se putem medija. Ideologiju i dalje nismo imali. Novorođenčadima smo prestali da dodjeljujemo matične brojeve, srednje klase i dalje nema, al’ se ne puca, tako da je sve ok. Ukidali su nam bezvizni režim koji na kraju nisu ukinuli. Katalogizovali smo živalj. Doktori su bili nepismeni. Studenti ništa bolji. Opozicije nije bilo.
Otvoreno pismo ministru prosvjete i kulture Goranu Mutabdžiji
Poštovani gospodine Mutabdžija,
Razlog mog obraćanja Vama je izostanak podrške Vlade Republike Srpske za „Erasmus+“ program, koji će u periodu od 2014. do 2020. godine omogućiti više od četiri miliona mladih da studiraju, usavršavaju se ili obavljaju praksu širom Evrope. Koliko sam uspio da shvatim iz obavještenja objavljenog na zvaničnoj internet prezentaciji Saveza nezavisnih socijaldemokrata, razlog izostanka podrške je uslov da se formira agencija na nivou Bosne i Hercegovine koja bi koordinisala ovim projektom, što je protumačeno kao pokušaj prenošenja nadležnosti sa entiteta na državu.
Izvinite se zbog mene
Izvinite se zbog mene. Izvinite se zbog zločina koji su počinili moji nad njihovima. Izvinite se vi, kad ne mogu ja. Tražite oprost, kad ga ja ne tražim. Nek se crveni cijela Srbija zbog mene, Bosanca iz Republike Srpske. Napravite taj civilizacijski iskorak. Pomirite se sa svijetom u moje ime.
Moderni atentati
Potreba da se zatre svaka dublja misao i dalje postoji, samo se sada zadovoljava daleko efikasnije i sofisticiranije. Ukrste se pogledi dva intelektualca, koji to nisu, na primjer jednog dekana, koji nikad nije ni bio, i jednog rektora, koji je davno prestao da bude, klimne se neprimjetno jednom načelniku, namigne dvojici štićenika i sve je gotovo. Možda se umiješa još po koji službenik, jedan ili dva urednika i nekoliko sekretarica. Bez ispaljenog zrna, bez prolivene krvi, stvar je rješena. Jedna je misao ugušena, jedan je glas utišan, jedan je plamen ugašen, samo leš ostaje. Živi leš do duše, ali i dalje leš.
Razmišljanje jednog kopileta
Ne bole me uvrijede. Prazne riječi staračke. (Uz opstrukciju gramatike). Smiješne provokacije. Isprazno laprdanje. S tim se srećem svaki dan. Takve ne doživljavam. Razumijem ja sav tvoj jad. Ti si star, a ja sam mlad. Prošli ti svi vozovi. A moje vrijeme dolazi.
Ali jedno boli me. Nedostatak logike. Pazi ‘vamo, Rajkane. Mi smo kičma države. Bez kičme se ne može. To, cijenim, jasno je? Šta ćeš kad nas ne bude? Kad odemo odavde? Šta tada preostaje? Kakva je to država? Bez kćeri i sinova?
Slučaj pacijentkinje R.S.
Gospođice Srpska, liječim Vas već desetu godinu, upoznat sam sa svim vašim problemima, od paranoje “da hoće da Vas ukinu” do teškog oblika depresije u koju Vas bacaju izvještaji Statističkog zavoda i Biroa za zapošljavanje. Nemoguće je da mi je nešto promaklo – zbunjeno će doktor prelistavajući bilješke po drugi put.
Radi se o nečemu novom doktore – smireno će pacijentica, gledajući u portret Sigmunda Frojda koji je krasio zid ordinacije, zajedno sa doktorovom diplomom – mislim da patim od krize identiteta.
Rođendanska pjesma
Htio si da otkrivaš, da isploviš brodom,
da lutaš po svijetu, juriš za slobodom.
Al’ taj brod je truo, on ne mari za te,
briga ga za tvoje neproživljene sate.
“I pad je let”, viču usta glupa.
No, ja ne vidjeh leta, samo bola tupa.
Savjet jednog dvadesetpetogodišnjaka
Dvadeset i pet godina mi ne daje za pravo da djelim savjete bilo kome, pogotovo jer sam svjestan većine grešaka koje sam počinio za to kratko vrijeme. Ipak, četvrtina vijeka je značajan jubilej, tako da sam ipak odlučio da napišem ovaj tekst, koji nije nikakav autobiografski tekst, niti nekakva motivaciona govorancija, već ima jednu sasvim konkretnu poruku.
Recent Comments