Moderni atentati

November 6, 2013 | Napisao | 5 Komentara Više

Krajem prethodnog i početkom ovog vijeka sistem se obračunavao sa pojedincima brutalno i nemilosrdno. Ubijani su na pragu porodičnog doma, dizani su u vazduh na kojekakvim parkinzima, sačekivani u mračnim ulicama. Jedni su danas pokojnici, drugi su doživotni invalidi, trećima se zametnuo svaki trag.

Taj način obračunavanja, koliko god se činio djelotvornim na prvu, to zapravo nije bio. Na grobu ubijenog neprijatelja sistema nicala je nada, uspomena na njega je nastavljala da živi kroz njegove ideje i poruke koje je slao za života. Dobijao je najčešće status heroja. Stara narodna “Što te ne ubije to te ojača” dobijala je svoju potvrdu u preživjelim neprijateljima sistema. Oni su se nakon neuspjelih pokušaja atenatata vraćali jači i veći, te su u ulozi sudije i egzekutora, istovremeno, kucali na vrata sopstvenih dželata, a potom preuzimali njihove uloge. O onima koje je progutao mrak se tiho razgovara u kafanama. Žive kroz narod koji ispreda priče o njima, veliča ih i idealizuje.

Sve u svemu, pomenuti način obračuna sa „protivnicima sistema“ prestao je da daje željene rezultate, te je izbačen iz upotrebe. Tradicionalni atentati i ubistva iz zasjede već neko vrijeme nisu prisutni na domaćoj sceni. Zamijenili su ih moderni atentati.

Potreba da se zatre svaka dublja misao i dalje postoji, samo se sada zadovoljava daleko efikasnije i sofisticiranije. Ukrste se pogledi dva intelektualca, koji to nisu, na primjer jednog dekana, koji nikad nije ni bio, i jednog rektora, koji je davno prestao da bude, klimne se neprimjetno jednom načelniku, namigne dvojici štićenika i sve je gotovo. Možda se umiješa još po koji službenik, jedan ili dva urednika i nekoliko sekretarica. Bez ispaljenog metka, bez prolivene krvi, stvar je rješena. Jedna je misao ugušena, jedan je glas utišan, jedan je plamen ugašen, samo leš ostaje. Živi leš do duše, ali i dalje leš.

Taj leš, kojem je po kratkom postupku presuđeno, najčešće nije ni svjestan da je upravo ubijen, iako mu se sve odigralo pred očima. Još neko vrijeme on nastavlja da se smije sa svojim dželatima, razmjenjuje mišljenja, iznosi ideje, o ozbiljinim stvarima razgovara, sve dok jadnik ne počne da naslućuje šta ga je snašlo. On shvata da mu je odsječena mogućnost da se izrazi, da učestvuje, da bude. Tada počinje da traga za odgovorima, da traži objašnjenje. On vuče za rukav. On luta od vrata do vrata. On kuca, lupa, viče, ali ga niko ne čuje. On više ne postoji. On više nije.

Isti najčešće ne uspjeva da shvati zašto je ubijen. Njegova misao nije bila dovoljno jaka da bi nekome naštetila, njegovo djelo – neprimjentno, takav kakav je nikome nije predstavljao prijetnju. Ali, avaj, ko zna šta budućnost nosi, ko zna u šta bi ta misao mogla da se pretvori i kome bi mogla muke da zadaje. Ko zna koga bi taj pojedinac mogao da zamijeni. Neko je u njemu vidio potencijal. Neko je pretpostavio da bi on možda nekada mogao da bude taj. Bolje je sve riješiti sada, bez buke, bez galame, bez ijedne graške znoja, sve sa svjedocima, koje nije briga. Taj se proces ponavlja sa svim nadolazećim naraštajima, sve dok se svi pripadnici generacije ne depersonaliziju; dok se ne sasjeku u korijenu svi koji su počeli da štrče, da se ističu ili postavljaju pitanja; dok ne nastupi stanje jednoumlja i apatije.

Možda je malo preoštro reći da svjedoke nije briga. Njih možemo podijeliti u tri grupe. Prvi su upravo atentatori. Sve to za njih spada u opis posla; moralo je biti urađeno. Ili on ili mi. Odigrali su svoju ulogu u igri u kojoj nisu pisali pravila i nemaju problem s tim. Odigraće je opet, kad se ukaže potreba, kad stigne direktiva. U zavisnosti od mjesta na hijerarhijskoj ljestvici zaboraviće žrtvu prije ili kasnije. Nalogodavac gotovo momentalno, direktni izvršioci nešto malo kasnije. Svi će moći mirno da spavaju.

U drugoj su grupi svjedoka oni indiferentni; blijedunjavi, suvi i bezlični neutralci. Gledali su svoja posla do sada, gledaju i od sada. Te ih stvari ne interesuju. Zadeseli su se tu igrom slučaja. Možda je nekima i krivo što se sve odigralo tako kako se odigralo, ali oni to ni sami ne znaju. Nemaju vremena da razmišljaju o tome. Nije njihova stvar. Oni samo gledaju svoja posla. Nekada kad budu imali više vremena, možda nekad pred spavanje, sjetiće se tog nesrećnika koji je iznosio svoje ideje glasno i pričao priče o boljem sutra. Potom će se okrenuti na drugu stranu i zaspati.

Posljednji su oni koje je briga, kojima je krivo; oni koji su u žrtvi vidjeli isti onaj potencijal koji su vidjeli i dželati. Oni će klimnuti glavom, vezanih ruku, kao da izjavljuju saučešće jednoj ideji, baš kako su uradili bezbroj puta do tada. Reći će sebi da oni tu ništa nisu mogli. Tješiće se kako je ovaj kriv jer se nije čuvao, bio je preglasan. A upozoravali su ga! Njima će biti najteže da zaspu. I treba da im bude najteže. Podjednako su krivi kao oni iz prve grupe. Ako ne i više.

Šta narod radi za sve to vrijeme? Ništa. Ali ne iz straha, nego iz puke nezainteresovanosti. No, narodu treba oprostiti jer ne zna za bolje. Ovo nije jedan od problema koji narod rješava. Ovdje nije pitanje izbora ili izvršne vlasti. Ovakvi se atentati odigravaju svakodnevno na svim nivoima. Narod je izvršilac, saučesnik, svjedok i žrtva. Teško mu je suditi jer se najčešće ne zna koju ulogu zauzima u datom trenutku.

Do kad tako? Dok jedna misao ne preživi. Dok jedan plamen ne dozvoli da bude ugašen. Tad očekujte preokret. Na svim nivoima. Uopšte nije bitno ko će tada biti na vlasti, ni u smislu političke partije, niti u smislu nekog od pojedinaca čije nam ime prvo padne na pamet kad se pomene vlast. Ovaj problem ionako nije problem jedne političke ideje i jedne vlade. Ovo je problem sveprisutan u društvu zadnjih dvadeset godina. Ono što jeste bitno je snaga te misli koja je izdržala sva gušenja, osporavanja i utišavanja; te misli koja se argumentima borila sa kritikom, činjenicama protiv naklapanja, intelektom protiv gole sile, sve preživjela i vratila se iz mrtvih da načini to bolje sutra, bez puno prazne priče i zamajavanja.

Znaćete kad dođe taj trenutak. A biće i u vijestima.

Tags: , , , ,

Category: Ostalo