Sanjaš li Zalužane?

Prosjed muškarac srednjih godina sigurnim se korakom kretao kroz hodnik CJB Banja Luka. Stigavši do kancelarije dežurnog inspektora, ka kojoj ga je uputio službenik na prijavnici, popravio je nabore na rukavima, duboko udahnuo i samouvjereno pokucao na vrata.

„Naprijed!“, začuo se autoritativni glas s druge strane tapaciranih vrata.

„Dobar dan!“, pozdravio je posjetilac inspektora u čijoj se kancelariji upravo našao. „Htio bih da se predam.“

„Da se predate?“, podigao je pogled viši inspektor za krvne delikte i kroz oblak gustog duvanskog dima sumnjičavo posmatrao stranca u svojoj kancelariji.

„Da, želim da se predam. Uputili su me u Vašu kancelariju.“

„A, za šta biste konkretno htjeli da se predate?“

„Za višestruko ubistvo iz nehata.“, sigurnim glasom izjavio je muškarac.

„Za višestruko ubistvo?!“, odskočio je inspektor od stola. „Kakvo ubistvo čovječe, o čemu ti pričaš?“

„Višestruko ubistvo iz nehata. Petostruko, da budem precizniji.“, deklamovao je posjetilac unaprijed pripremljen govor. „Shvatio sam da ne mogu više ovako, noćima ne spavam i odlučio sam da se dobrovoljno prijavim. Mislim, i do sad sam tvrdio da sam spreman da odgovaram ukoliko se ispostavi da sam kriv, ali to je bilo više onako pro forme. PR, znate već.“

„Polako, polako…“, pripaljujući cigaretu, dao je znak sagovorniku da sjedne na stolicu preko puta. „O čemu se radi?“

„Sjećate se onog aviona što se srušio u Zalužanima prije nekih tri godine, kad je poginulo pet momaka? Zvanični izvještaj je kasnije pokazao da avion nije bio održavan u ovlašćenom servisu, da smo sipali autogorivo, suprotno uputstvu proizvođača, vršili nedozvoljene prepravke na avionu i povrh svega da je samom avionu plovidbena dozvola suspendovana nekoliko mjeseci prije pada. Bilo je i drugih propusta, ali da Vas ne zamaram tehnikalijama, pročitajte izvještaj uostalom. Okružni tužilac Snježana Petković kojoj je pripao slučaj jedno vrijeme je nešto trabunjala oko krivične odgovornosti, ali se kasnije proglasila nenadležnom i šutnula slučaj Tužilaštvu BiH, gdje on i dan danas skuplja prašinu. Elem, s obzirom da je i idiotu jasno da neko mora da odgovara pošto je kvar usljed neodržavanja izazvao pad aviona, te da sam kao predsjenik Padobranskog kluba bio odgovoran, kako za opremu, tako i za ljude u klubu, došao sam da se predam kao jedan od odgovornih za pogibiju tih momaka.“

„Predsjednik kluba? Čekaj, čekaj, Vi ste Duško Grmuša, aktuelni predsjednik Vazduhoplovnog saveza BiH?“ ,  shvatio je inspektor zašto mu sagovornik od samog početka djeluje poznato.

„Baš taj!“, potvrdi predsjednik Vazduhoplovog saveza BiH, bez ustezanja. „Nakon nesreće sam podnio ostavku na funkciju predsjednika kluba, kao da se ništa nije desilo. Potom su me ove budale iz Saveza predložile za predsjednika, kao neki vid nagrade za dobro obavljen posao, šta li. I eto, danas sam odgovoran za sve vazduhoplovne klubove u BiH. Dobro, ne baš odgovoran, jer kad si na funkciji odgovornost je u drugom planu, ali recimo da imam određene ingerencije u vezi sa vazduhoplovnim klubovima u BiH, primam platu i tako to.“

„Jasno… Rekli ste: jedan od odgovornih za smrt onih mladića… Ima ih još?“, upitao je inspektor, pripremajući olovku i papir da napravi zabilješku.

„Čujte, ne možeš tek tako da otvoriš padobranski klub, natrpaš pet momaka u neispravan avion i pošalješ ih u smrt. Sve da ja i jesam kompletna budala, spremna da učini tako nešto , kako se ispostavilo da jesam, postoji neko ko je bio zadužen da me kontroliše i spriječi u tome. Neko ko provjerava uslove na aerodromu, kontroliše avion, izdaje i povlači plovidbenu dozvolu, i tome slično.“, objašnjavao je Grmuša ono što je jasno i prosječnom tužiocu.

„Civilni vazduhoplovi i aerodromi su predmet kontrole Direkcije za civilno vazduhoplovsvo Bosne i Hercegovine, zar ne?“, upita inspektor.

„Tako je.“, kratko odgovori predsjednik Vazduhoplovnog saveza BiH.

„Znači hoćete da kažete da je direktor Direkcije…“

* * *

U tom momentu se Đorđe Ratkovica, uz glasan vrisak, probudio iz sna. Nalazio se u sigurnosti svoje spavaće sobe, još uvijek nesposoban da razdvoji javu i san.

„Šta je bilo mišu?“, upitala je gđa. Ratkovica svog očigledno uznemirenog supruga.

„Sanjao sam da je ona pijana budala od Grmuše otišla u policiju i sve izblebetala nekakvom inspektoru u vezi sa Zalužanima“, brisao je znoj sa orošenog čela direktor Direkcije za civilnu vazduhoplovstvo BiH.

„Ma daj… Nema šanse. Pa, zar mi nisi rekao da ste mu sredili nekakvu poziciju? Nije lud da čačka mečku kad su ionako svi zaboravili na Zalužane. I sam si rekao da će taj slučaj ostati „neriješen“, sjećaš se?“, tješila je svog supruga gđa. Ratkovica, dok je on uznemireno hodao po sobi potucajući po mraku u potrazi za pantalonama.

„Lijepo sam ja govorio da se njemu ne može vjerovat’. Sto posto se usr’o da će ga teretit’ za smrt one petorice pa se dosjetio da mene uvali. Misli: Praviću se lud, bar meni to nije teško. Misli: Nek’ i Đoko robija, meni će smanjit’ kaznu. E, malo morgen! Nije ni Đoko sis’o vesla!“, urlao je direktor Direkcije za civilno vazduhoplovstvo BiH, ubrzano navlačeći čarape.

Pola sata kasnije gospodin sa plavom kravatom i uredno potkresanim brkovima užurbano se kretao kroz hodnik CJB Banja Luka. Stigavši do kancelarije dežurnog inspektora popravio je kravatu, duboko udahnuo, a zatim samouvjereno pokucao na vrata.

„Naprijed!“, začuo se autoritativni glas s druge strane tapaciranih vrata.

„Dobar dan“, pozdravio je brkajlija inspektora u čijoj se kancelariji upravo našao i odmah prešao na stvar. „Došao sam da se predam!“

„Da se predate?“, podigao je pogled viši inspektor za krvne delikte i kroz oblak gustog dima sumnjičavo posmatrao stranca u svojoj kancelariji.

„Tako je. Bio sam saučesnik u višestrukom ubistvu iz nehata i želim sve da priznam.“

„Saučesnik u višestrukom ubistvu?!“, odskočio je inspektor od stola. „Kakvom ubistvu čovječe, o čemu ti pričaš?“

„O petostrukom ubistvu iz nehata. Moja nesposobnost da obavljam posao za koji sam masno plaćen uticala je na to da pet mladića izgubi život. Noćima loše spavam, osjećam grižnju savjesti i evo, odlučio sam da se prijavim. Znam da sam ranije negirao bilo kakvu odgovornost u vezi sa tim slučajem, ali to je bilo zbog firme, ne zbog mene. PR, znate već…“ , izlagao je gospodin u odijelu, očigledno ranije spremljen govor.

„Sjedite, gospodine…?“

„Ratkovica, Đorđe Ratkovica.“, pružao je vizitku inspektoru direktor Direkcije za civilno vazduhoplovstvo BiH dok se smještao u stolicu preko puta njega.

„Gospodine Ratkovica, najbolje je da mi sve ispričate ispočetka.“, prijateljskim tonom je predlagao inspektor, vadeći notes i olovku da pribilježi detalje.

„Prije tri godine je pao avion u blizini Banjaluke i tom prilikom je poginulo pet mladića, vjerovatno se sjećate, bila je i neka komemoracija, puno ljudi išlo na sahrane, itd… Elem, Direkcija koju vodim zadužena je za kontrolu civilnog vazduholovstva. Dakle, mi kontrolišemo aerodrome, avione i slične zajebancije…“

„Aha, i mislite da ste mogli spriječiti nesreću da ste otišli u kontrolu?“, prekide ga inspektor.

„Mi i jesmo bili u kontroli svega nekoliko mjeseci prije nesreće.“, smireno je odgovorio Ratkovica.

„Ne razumijem.“, priznao je inspektor.

„Kažem: bili smo u kontroli. Konstatovali smo brojne nepravilnosti na avionu, naložili da preduzmu određene aktivnosti i, ako nam ne dostave dokaze o izvršenju, dolazi do suspenzije plovidbene dozvole.“, pojasnio je direktor.

„I jesu li dostavili dokaze o otklanjanju nepravilnosti?“

„Ne.“, kratko je odgovorio direktor Direkcije za civilno vazduhoplovstvo BiH.

„I vi ste im zabranili upotrebu aviona i zatvorili Klub dok ne izvrše sve naložene aktivnosti?“, zaključio je inspektor prateći logički sljed događaja.

„Nismo. Zato ja i jesam ovdje.“, odgovorio je direktor Direkcije za civilno vazduhoplovstvo BiH. „Da sam svoj posao radio kako treba, taj avion ne bi poletio i ti momci bi danas bili živi. I budali je jasno da sam ja jedan od saučesnika u tom ubistvu.“

„Jedan od saučesnika?“, podigao je desnu obrvu viši inspektor za krvne delikte pri CJB Banja Luka.

„Čujte, i iznad popa ima pop. Direkcija je u sastavu Ministarstva saobraćaja i veza BiH. Sve i da ja jesam nepismena budala koja nije u stanju da obavlja posao za koji je plaćena, a ispostavilo se da jesam, neko je baš meni povjerio taj posao. Neko me je na tom poslu zadržao i nakon pada aviona i pogibije tih mladića.“

„Znači hoćete da kažete da je ministar…“

* * *

„Pas mater!“, probudio se uz glasnu psovku Damir Hadžić, bivši mistar saobraća i veza Bosne i Hercegovine.

„Šta nije u redu mili?“, upitala je gđa Hadžić svoju jaču polovinu, i sama probuđena iz dubokog sna.

„Sanjao sam upravo da su ona pijanica od Grmuše i onaj nesposobni Ratkovica otišli da se predaju u policiju zbog čitave one frke oko Zalužana.“, prepričavao je noćnu moru supruzi bivši ministar, još uvijek vidno potresen.

„Pa, zar nije dogovoreno da taj slučaj ide pod tepih?“, čudila se gđa. Hadžić.

„Dogovoreno je da se prebacuje od jednog do drugog tužilaštva, k’o fol, utvrđuje se nadležnost, a dok se utvrdi nadležnost eto ti u tom i zastare.“, pojašnjavao je određene specifičnosti bosanskohercegovačkog pravnog sistema bivši ministar svojoj ljepšoj polovini.

„Pa koji im je onda klinac? Šta su se sad nadigli oko toga?“

„Nekakav napad grižnje savjesti, šta li već, nisam najbolje razumio.“, odgovorio je političar.

„Bojiš se da se i tebi ne desi isto?“, upitala je gospođa.

„Ne budali. Dobro znaš da smo mi političari obdareni savješću toliko prilagodljivom da se uvijek može uskladiti sa onim što uradimo.“, odvratio je bivši ministar.

„Smetnula sam s uma potpuno. Hajde mili, vrati se u krevet, koliko god san bio ružan, znaš da ćeš se probuditi na kraju.“

„U tome i jeste problem.“

„Ne razumijem?“, bila je zbunjena gđa. Hadžić.

„Jesi li se ikad zapitala…“, odgovorio je umornim glasom bivši ministar saobraćaja i veza „..šta će biti kad se oni iz tužilaštva jednom probude?“

Tags: Boris Bajić, Damir Hadžić, Đorđe Ratkovica, Duško Grmuša, featured, nesreća u Zalužanima, pad aviona u zalužanima, poginuli padobranci, Stefan Karanović

Category: Društvo