Recept za uspjeh

October 24, 2012 | Napisao | 20 Komentara Više

Vjerujem da u svakom trenutku veliki broj ljudi razmišlja o budućnosti, svojoj, svojih prijatelja, svoje zemlje. Vjerujem da je prirodno da pojedinac to troje dovodi u vezu, odnosno da priželjkuje za sebe uspješnu budućnost, među prijateljima, u zemlji svog porijekla. Autor ovog teksta se ni po čemu ne razlikuje od jednog takvog pojedinca.

Nažalost, stanje u kojem se naša zemlja trenutno nalazi dovelo je do toga da mladi ljudi nastoje da pobjegnu odavde što prije, glavom bez obzira i da se nikad ne vrate, jer nisu u mogućnosti da pronađu uspješnu kombinaciju budućnosti i ostanka u zemlji.

Podaci o odlasku mladih iz zemlje se često nalaze u govorima opoziconih političara, ne zato što opozicionari žele to da zaustave, nego zato što smatraju da će takvi podaci zemlju prikazati što jadnijom. Mladi ljudi su predmet manipulacije i na njih se ozbiljno ne računa. Prije ih se doživljava kao prijetnju, opasnost, koju treba ukloniti.

Jedno veče koje je trebalo da se završi gledanjem filma ili iščitavanjem lekcije za sutrašnje predavanje dobilo je jedan drugi pravac, koji je rezultirao prvo razmišljanjima iz uvodnog dijela ovog teksta, a onda i samim tekstom. Neko je proslijedio sljedeći tvit Williama J. Haguea, državnog sekretara Velike Britanije:

te nisam mogao da odolim da odgovorim:

Nakon nekoliko trenutaka dobio sam repliku na svoj komentar:

… i tad sam odlučio da stanem, jer nema baš mnogo argumenata sa kojima se može odgovoriti na ovo.

Kratko sam bacio pogled na profil gospodina koji mi je odgovorio i pročitao da je dotični predavač na jednom fakultetu, kao i da je direktor investicionog fonda. Zainteresovao sam se i pronašao ga na LinkedInu gdje sam saznao da je dodiplomske studije završio u Prištini, a postdiplomske i doktorske studije na različitim univerzitetima u SAD, gdje je veći dio karijere živio i radio, takođe kao predavač na univerzitetima, ali i na različitim poslovima u struci.

Nakon toga sam pogledao biografiju trenutne predsjednice Kosova, tridesetsedmogodišnje Atifete Jahjaga, koja je poput mog sagovornika diplomirala u Prištini, a školovanje nastavila na prestižnim univeriztetima u Velikoj Britaniji i SAD.

Ne bih da vas zamaram dalje detaljima iz biografije kosovskih političara, ali sam prošao kratko kroz obrazovanje dosadašnjih premijera i predsjednika takozvane države Kosovo i uvidio da su se svi školovali na prestižnim univerzitetima u Njemačkoj, Švajcarskoj, Velikoj Britaniji, SAD i drugim zapadnim zeljama.

Prije nekoliko godina bio sam polaznik jedne ljetne škole koja je bila organizovana od strane WU (Vienna University of Economics and Business), na kojoj sam imao priliku da upoznam osmoro Albanaca. Svih osmoro je završilo fakultet, jedno je na postdiplomskom u Londonu, jedno je u Štokholmu, a jedno u Bostonu. Ostalih petoro je ostalo u Albaniji i rade u finansijskim institucijama, odnosno jedna djevojka predaje na svom matičnom fakultetu. Svi su upisali postdiplomski.

U junu ove godine, službeno sam posjetio Tiranu gdje sam, između ostalih, upoznao delegaciju iz Centralne banke Kosova, predvođenu gospodinom iz Državnog Trezora SAD-a, koji radi kao savjetnik direktora pomenute banke. Ostatak delagacije sastojao se od 5 ljudi između 25 i 35 godina, koji su ili na postdiplomskim ili doktorskim studijima u Velikoj Britaniji ili SAD.

Zaustaviću se ovdje sa takvim primjerima, jer vjerujem da ste shvatili poentu. Nastojimo da iskopiramo neke kineske, švedske, njemačke, ruske, austrijske ili čije već modele razvoja nacionalne i privrede i dugoročne strategije za razvoj i opstanak nacije, a sve što treba da uradimo je da pogledamo šta i kako rade Albanci.

Hoćete li me kritikovati sad zbog ovoga što sam napisao? Vjerovatno. Ali, hajde da pogledamo gdje su Albanci bili prije 50 godina, a gdje su danas? Nakon toga mora da uslijedi bolno podsjećanje na to gdje su Srbi bili prije 50 godina, a gdje su danas. Najkraće rečeno, prvi su profitirali na račun drugih. Iskreno, ja bih volio da je to jedan kratkoročan trend, ali s obzirom na neke izbore koje smo donijeli kao nacija, čisto sumnjam da se radi samo o kratkoročnom.

U ovom trenutku, grupacija Svjetske banke i Međunarodni monterni fond vrve od Albanaca. Nema sektora u kome ne radi bar nekoliko Albanaca, pri čemu su neki na rukovodećim pozicijama. Lobi, reći ćete? Saglasan sam, ali može li se lobirati na takvim pozicijama za nekoga bez adekvatnih kvalifikacija i znanja? Može, ali u našim firmama, tamo ne vjerujem da je to slučaj. Na kraju krajeva, što mi ne lobiramo za naše, kad je već tako jednostavno?

Uporno skrećem pažnju na krizu u obrazovnom sistemu kao korijenu svih naših problema, i onih iz prošlosti i sadašnjih, a i ovih koji nas tek očekuju, kad iscrpimo sve fondove koji nam stoje na raspolaganju. Bavimo se kratkoročnim problemima, jer nemamo ni snage, ni resursa, a čini mi se ni hrabrosti, da se hvatamo u koštac sa ozbiljnim stvarima, od vitalnog nacionalnog interesa.

Samo školovani ljudi mogu da donesu dugoročan prosperitet jednoj zemlji, mislim da tu zaista nema dileme. Valja staviti ruku na srce i priznati da domaće obrazovne institucije prosto nisu u mogućnosti, što zbog nedostatka resursa, što zbog nekvalitetnih kadrova, da proizvedu pokretače privrede i nosioce budućnosti zemlje. Na kraju krajeva, Srbi su prije 200 godina slali svoju djecu u Beč i još dalje, na školovanje, što je rezultiralo jednim dosta uspješnim periodom naše istorije. Gdje su se i kako su se školovale naše današnje vođe?

Univerziteti u Republici Srpskoj se, za razliku od univerzita u Federaciji Bosne i Hercegovine, na primjer, ne nalaze na spisku partnerskih univerziteta Erasmus Mundus programa, najpoznatijeg programa za međunarodnu razmjenu studenata. Studenti i diplomci iz Republike Srpske mogu isključivo svojim ličnim angažanom, bez bilo kakve pomoći matičnog univerziteta da potraže usavršavanje na nekoj od inostranih visokoškolskih institucija. Ne samo da mladi iz zemlje ne nailaze na podršku matičnog univerziteta, nego na nešto sasvim drugo, o čemu je već bilo riječi na ovom blogu.

Potrebno je da se shvati ona izlizana fraza da na mladima svijet ostaje i da se ti mladi moraju osposobiti za izazove i iskušenja koja ih čekaju. Prije svega moraju da raspolažu sa adekvatnim znanjima. Potrebno je i da sami mladi to shvate i da zahtijevaju da im se omogući besplatno ili jeftino školovanje u inostranstvu, što je slučaj sa mnogim zemljama u okruženju.

Studenti su se nekada borili za ideale, danas se bore za prenos dva ispita. Nikada nisam čuo ili pročitao da se protestovalo ili insistiralo na uključenju univerziteta u neki međunarodni program za razmjenu studenata. Istina, i sam sam bio student, pa i predstavnik jedne grupe studenata, a nikada se nisam time bavio. U to vrijeme sam naivno vjerovato da je dovoljno da završim fakultet u kratkom roku i sa dobrim ocjenama, ali sam kasnije shvatio da to ipak nije dovoljno. Potrebno je mnogo više.

Potrebno je da se usavršavamo u skladu sa zahtjevima svjetskog tržišta rada. Potrebno je da usvajamo znanja koja usvajaju studenti u najrazvijenijim svjetskim privredama. Potrebna su nam iskustva iz prakse. Potrebno je da nam se omogući valjana i fer tržišna utakmica. Potrebno je još mnogo toga…

Vjerujem da se uz nešto malo lobiranja, nešto malo para i kvalitetno usmjerenog truda može postići da se univerziteti iz Republike Srpske uključe u neke od programa za međunarodnu razmjenu studenata. Potrebno je da se istinski prepozna ta potreba i da se vodi otvorena politika usavršavanja domaćih kadrova na inostranim univerzitetima.

Ali vremena je zaista malo. Mnogo zaostajemo za kolegama iz susjednih zemalja, a oni zaostaju za svojim susjedima i to nas stavlja negdje na samo dno prehrambenog lanca.

Na nama zaista svijet ostaje. Pripremite nas za to.

Tags: , , , , ,

Category: Društvo