Podrška velikomučeniku Vasiliju Kačavendi

May 4, 2013 | Napisao | 12 Komentara Više

Prvi put ću u ovoj svojoj krhkoj blogerskoj karijeri posvetiti dva teksta jednoj te istoj osobi, osobi kojoj sam već ranije posvećivao pažnju i koja ne zaslužuje samo dva, pet ili deset članaka, nego da se svaki dan piše o njemu dok je svijeta i vijeka, da posluži kao primjer budućim naraštajima šta i kako ne treba. Neko koga decenijama zaobilazi troma ruka pravde, svjetovne i duhovne, a taj isti, isijavajući licemjerje iz svake pore svoga bića, propovjeda drugima o moralu i poštanju zaslužuje veliku pažnju javnosti, a samim tim i moje malenkosti.

Pogađate, radi se o velikomučeniku Vasiliju Kačavendi, doskorašnjem episkopu zvorničko-tuzlanske eparhije, osobi koja je u žiži javnosti u posljednjih mjesec dana, a posjetiocima ovog bloga poznatom i od ranije.

Zbog trenutne zauzetosti nezavisnog političkog analitičara i stručnjaka za evroatlantske integracije patrijarha srpskog gospodina Irineja i njegove privremene nemogućnosti da se obrati vjernicima u vezi sa “slučajem Kačavenda”, pošto se bavi svim važnijim političkim pitanjima od imenovanja mandatara za sastav Vlade do potpisivanja sporazuma o statusu Kosova u Briselu, pokušaću da rastumačim pomenuta dešavanja najbolje što umijem, da izvučem nekakve zaključke, a i da postavim nekoliko pitanja na koja ne mogu da iznađem odgovor, pa ko se bude smatrao kompetentnim neka odgovori.

Kako stvari stoje Sveti arhijerejski sinod je, onako sam od sebe, malo zbog protokolarnih zatezanja, malo zbog ružnog vremena i neradnih dana, konačno, nakon skoro pola godine, odlučio da prihvati zahtjev za penzionisanje koji je podnio lično episkop Kačavenda u novembru 2012. godine zbog zdravstvenih razloga. U takvoj konstalaciji stvari, što na papiru, što de fakto, pojavljivanje nimalo bogougodnog snimka na kojem je prikazan vladika sa četvoricom mladića nema nikakve veze sa njegovim prevremenim penzionisanjem, nego je takav tajming eto, nesrećna igra vremena i sudbine; u prethodnom se periodu nije stiglo razmotriti to pitanje, zbog ranije preuzetih obaveza obaveza, znate već, statusa Kosova i druge stvari iz nadležnosti Srpske pravoslavne crkve definisane njenim Ustavom.

Skočila je razjarena masa s jedne strane da osuđuje sad već monaha Kačavendu zbog sramnog ponašanja i bludničenja u njegovim privatnim prostorijama, priskočio je Emir Kusturica da zaštiti njegova prava na seksualno opredjeljenje, naskočili su polupismeni novinari sa obje strane Drine da razvlače gore pomenutog po novinskim stranicama, a ono što me je i potaklo na pisanje ovog teksta je današnji skok „bijeljinskih udruženja, nevladinih organizacija i pojedinaca“ koji su pokrenuli akciju podrške starom perverznjaku.

Kaže tako bivši poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH Uroš Spasojević da iza napada na vladiku Vasilija „stoji upravo namjera da se naudi srpskom narodu i Republici Srpskoj“, a narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Tomica Stojanović dodaje da je „episkop Vasilije ostavio dubok i neizbrisiv trag nakon 35 godina službovanja u eparhiji zvorničko-tuzlanskoj.“

Izjava gospodina Spasojevića, ukoliko je izrečena iskreno i ozbiljno predstavlja ni više ni manje nego šamar u lice teoriji evolucije, dok sam sa gospodinom Stojanovićem potpuno saglasan, čak šta više, slobodno možemo da konstatujemo, bar mi koji smo gledali snimak, da je vladika Vasilije odavno ušao u anale.

Činjenica da postoji nekakva grupa ljudi spremnih da se pojave na nekom mjestu u dogovoreno vrijeme ne predstavlja ništa sem još jednog, poprilično jadnog, pokušaja starog pedofila da skine ljagu sa svog imena i to me ne brine ni malo. Ne treba zaboraviti da se ovdje radi o čovjeku koji i dalje raspolaže sa velikim bogatstvom, koje za sobom vuče veliku moć i uticaj. Ono što me brine nije pomisao, nego činjenica da će se sve završiti na ovome, da će prestupnik ostati nekažnjen i da će crkva još jednom stati iz svog neprobojnog zida ćutanja i ne sluteći koliko joj ugled blijedi iz dana u dan.

Ne, ne govorim o vjeri u Boga koja blijedi, nego baš o instituciji Srpske pravoslavne crkve, najvažnijoj od svih institucija u istoriji srpskog naroda i, vjerovali ili ne, meni je stalo do moćne i nezavisne SPC, sa iskrenim i dobronamjernim ljudima na njenom čelu.

Od toga ko je na čelu zvorničko-tuzlanske eparhije u ovom trenutku više me zanima i transkript partije u borbi za treće mjesto na šahovskoj olimpijadi u Pragu iz 1931. godine. To što je Kačavenda otišao u penziju nakon svega ovoga gledam kao svojevrsno pišanje vrha SPC-a po njenim vjernicima, a najviše po Kačavendinim žrtvama. Šta tužilaštvo i policija radi? Jesam li ja jedini kojem nisu promakli natpisi o iskazima bar sedam maloljetnih žrtava Kačavendine izopačenosti? Šta je sa smrću Milića Blaženovića i njegovim roditeljima koji već godinama vape za pravdom? Najbolje što crkva može da kaže je: penzija, a najbolje što vlasti mogu da urade je da okrenu glavu?

Ukoliko je Sinod zaista imao uvid u sporni snimak, a sve su prilike da jeste, recite mi, kako sve te vladike i kako taj patrijarh mogu da nastave neometano da obavljaju svoj posao kao da se ništa nije desilo? Od tih ljudi se ne traži ni da oru ni da kopaju, traži se da budu moralna podrška i glas zdravog razuma, što svakako nije lak zadatak, a ukoliko su znali sve to što se misli da su znali i ukoliko su bar načuli optužbe za pedofiliju na račun Kačavende, a te optužbe nisu od juče, te nakon svega odlučili da ćute o tome, onda su ti ljudi jednako nemoralni kao i on. Kako će više ikada iko od njih biti u stanju da ovo ili ono proglasi nemoralnim? Kako će više ikada iko od njih biti u stanju da pogleda u oči žrtvu nekakvog zlostavljanja i iskreno joj kaže da suosjeća? Kako će više iko od njih biti u mogućnosti da pruži utjehu unesrećenima? To su pitanja na koja nemam odgovor.

Jedva čekam da me gomile vjernika opet osude, pokunu i izvrijeđaju zbog gore napisanog, sve u duhu starih dobrih hriščanskih vrijednosti. Jedva čekam, jer ću tada biti u mogućnosti cijenjeni čitaoci da vam pokažem stado ovaca koje nije ni zaslužilo boljeg pastira od Kačavende.

Ismijavali smo Benedikta XVI kad je odlučio da se povuče sa čela katoličke crvke kad je uvidio, ili su drugi uvidjeli za njega, da više nije u mogućnosti da obavlja svoj posao kako treba. Ko se sada smije?

Tags: , ,

Category: Društvo