O propasti evra

February 2, 2012 | Napisao | Ostavi komentar Više

Kolumna objavljena u “Nezavisnim” novinama napisana početkom 2012. godine, na temu propasti evrozone.

U posljednje vrijeme novine su pune naslova u kojima se najavljuje propast evrozone, može se pročitati o nepremostivim dugovima zemalja članica Evropske unije, kao i o rastućim stopama nezaposlenosti u zemljama PIIGS (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španija). Piše se o izbijanju nove globalne krize u trenutku kad je kriza iz 2007. počela da jenjava. Svjetski poznati ekonomisti, poput nobelovaca Štiglica i Krugmana, u svojim kolumnama se već pomirljivo postavljaju prema nestanku evra i iznalaženju rješenja nakon propasti evrozone.

Takvi naslovi su indukovali nove, u kojima se piše o građanima širom Republike Srpske koji su pokupili svoje evre iz slamarica, sefova, banaka i ostalih mjesta na kojima su ih čuvali u prethodnom periodu, te u navodnim stampedima jurišaju ka mjenjačnicama i bankama da se što prije otarase uskoro bezvrijedne valute.

Moglo se pročitati o izjavama vlasnika mjenjačnica i uličnih dilera, koji, zadovoljno trljajući ruke, izražavaju zabrinutost zbog povećane ponude evra, ali obavještavaju građanstvo da će u nadolazećem periodu nekako izmoći snage i sredstava da otkupe sve evre koji im se nude, možda ne baš po zvaničnom kursu, ali daj šta daš. Kao najtraženije valute pominju se švajcarski franak, američki dolar, tu i tamo japanski jen i australijski dolar, ali bogme i konvertibilna marka!

Odlučio sam napisati ovaj tekst iz razloga što se svakodnevno susrećem s komšijama, kolegama i poznanicima, koji me eto, usput, priupitaju za sudbinu već prežaljenog evra. Odmah vam mogu reći da evro neće propasti, iz jednog prostog razloga – to bi bilo preskupo!

Početak krize evrozone hronološki se može povezati s kulminacijom svjetske ekonomske krize iz 2007. godine. Kolaps tržišta sabprajm kredita označio je kraj olakog zaduživanja i prouzrokovao bankrot velikih finansijskih institucija širom svijeta, te postavio znak pitanja na sposobnost otplaćivanja javnog duga nekih zemalja evrozone. Američke rejting kuće počele su se utrkivati ko će prije oboriti kreditni rejting zemalja članica evrozone, a sve ovo u vrijeme dok su one sasvim uredno izmirivale svoje kreditne obaveze.

Snižavanje kreditnog rejtinga dovelo je do rasta kamatnih stopa kod prezaduženih zemalja evrozone i dodatno otežalo finansiranje njihovog, sad već ubrzano rastućeg, javnog duga. Rast kamatnih stopa otežao je zaduživanje privredi i stanovništvu, što je za posljedicu imalo usporavanje privrednog rasta.

Grčka je prva zatražila pomoć pri otplati svojih dugova, pratila ju je Irska, a nedugo zatim i Portugal. Finansijska “pomoć” im je ponuđena, ali uz neizbježno “stezanje kaiševa”, što je rezultiralo nemirima i protestima u zemljama PIIGS. Sve navedeno potaklo je glasine o bankrotu nekih zemalja evrozone, što bi za posljedicu imalo njen raspad. U slučaju raspada evrozone, za zemlje članice najmanje zlo od svih bio bi povratak na njihove stare valute.

U tom slučaju bi se mogla napraviti jasna distinkcija između snažnih ekonomija, tada već bivše evrozone, poput Njemačke i Francuske, i slabih ekonomija, poput zemalja PIIGS. Slabe ekonomije bi se suočile sa devalvacijom nacionalne valute, a to bi izazvalo katastrofalnu lančanu reakciju.

Za zemlje koje su suočene s problemima servisiranja javnog duga, njegovo finansiranje bi postalo znatno otežano zbog depresijacije domaće valute. Naime, dugovi su izraženi u konvertibilnim valutama, tako da bi povratak na staru, devalviranu valutu, doveo do značajnog povećanja njihovog javnog duga (baš kao što spoljni dug Bosne i Hercegovine, izražen u KM, raste u trenucima kad evro slabi u odnosu na američki dolar). Naravno da ovaj argument nije dovoljan, s obzirom na to da je realni uticaj zemalja dužnika na donošenje odluka zanemariv.

Međutim, snažne ekonomije bi se suočile sa apresijacijom domaće valute, tako da bi njihovi proizvodi postali preskupi na međunarodnom tržištu. Pad tražnje za njihovim robama i uslugama na inostranom tržištu neminovno bi imao za posljedicu pad proizvodnje i nepoželjnu deflaciju. Konačan ishod bi bio pad proizvodnje, rast nezaposlenosti i te zemlje bi počele da tonu u dugoročnu recesiju.

Gorenavedene pojave ostavile bi značajan negativni uticaj i na ekonomije SAD, kao i na zemlje BRIC (Brazil, Rusija, Indija i Kina). Plasman robe iz SAD na evropsko tržište bio bi pod znakom pitanja, ali ovaj put ne samo zbog apresijacije dolara u odnosu na valute evropskih zemalja, nego i zbog opšteg pada kupovne moći.

U naročito teškoj poziciji bi bile već oslabljene američke banke, koje su najveći kupac evropskih hartija od vrijednosti. Veliki privredni rast zemalja BRIC bio bi naglo zaustavljen, što zbog pada izvoza sirovina i poluproizvoda iz Brazila, što zbog pada cijene svjetske nafte, što bi najteže pogodilo Rusiju. Indija i Kina svoj rast jednim dijelom duguju jačanju evropske i američke srednje klase, koja je najznačajniji finalni potrošač njihovih proizvoda, tako da problemi u njihovim domovima direktno utiču na spoljnotrgovinski bilans ove dvije zemlje.

Iz svega navedenog, jasno je zašto smatram da propast evra nikome nije u interesu. Najave o tome su čisto špekulantske prirode, ali ne lokalnih i regionalnih špekulanata, nego velikih svjetskih igrača, za koje depresijacija evra znači da su evropske kompanije dostupnije za “jeftino” preuzimanje više nego ikad dosad.

Sa druge strane evropski zvaničnici ne čine baš mnogo u ovom trenutku da uvjere široke narodne mase o svojoj spremnosti da brane evro, a lokalni se nisu čak potrudili ni da upute domaće stanovništvo o besmislenosti konverzije evra u konvertibilne marke.

Potencijalnih rješenja je mnogo, počevši od toliko pominjane fiskalne unije, izdavanja zajedničkih obveznica EU ili paketa mjera monetarne i fiskalne politike, koji bi ekonomije zemalja članica evrozone vratio u okvire mastrihtskih kriterijuma konvergencije.

Problem sa kojim se EU trenutno suočava više je političke nego ekonomske prirode, tako da je na politici i da iznađe adekvatno rješenje. U svakom slučaju, propast evra bila bi daleko skuplja od fiskalne konsolidacije i restruktutiranja evrozone.

Tags: , , ,

Category: Ekonomija