„Sapamurat Nijazov vladao je Turkmenistanom od 1991. do 2006. godine i za to vrijeme ukinuo je operu i balet, promijenio nazive mjeseci, zabranio je bradu i brkove, te ukinuo penzije,“ može se pročitati u biografiji samoprozvanog „oca svih Turkmena“.

Na poprilično živopisnom spisku odluka i dekreta popularnog Turkmenbašija, meni lično su najinteresantnije one koje se tiču „Ruhname – knjige duhovnosti“, Sapamuratovog autorskog djela, u kome autor iznosi svoje stavove o moralu, braku, bratskim odnosima i uopšteno, razmišljanja o životu. „Svaki čestit Turkmen ovu je knjigu morao znati napamet. Čak je uveden obavezan ispit o poznavanju njenog sadržaja, bez čega nije moguće upisati fakultet, dobiti posao ili vozačku dozvolu. Nijazov je tvrdio da svako ko tri puta pročita njegovu knjigu direktno odlazi u raj“, stoji u nastavku biografije.

Ovakvim i sličnim postupanjem, Nijazov je zaradio prvo mjesto na listi „ludih diktatora“ koji su stvorili kult ličnosti. Za vrijeme njegovog režima svaki treći Turkmen je dospio u zatvor, svaki drugi je ostao bez posla, a nama je ostalo da čitamo o postupcima ovog tiranina i mlatimo glavama u nevjerici, a boga mi, i da tražimo inspiraciju za zadovoljavanje sopstvenih pobuda.

„Dukić Rajko došao je na čelo kompanije ‘Boksit’ a.d. iz Milića 1972. godine, kao generalni direktor“, započeće biografija oca svih Milićana, u nekoj enciklopediji, koja će se, bez sumnje, naći u prodaji i na turkmenskom jeziku, „a od 2011. obnašao je funkciju predsjednika ove kompanije“.

„Dukić je napisao četiri knjige i uveo obavezu svim zaposlenima, kao i članovima njihovih porodica, da knjige pročitaju, te uveo obavezno testiranje kako bi se utvrdilo da li su njegove instrukcije shvaćene ozbiljno“, recitovaće mladi Turkmen na času istorije referat na temu „Naši u bijelom svijetu“.

Četiri knjige?!“, vrisnuće u glas ostatak razreda.

„Da“, napraviće dramsku pauzu izlagač pred tablom da pojača efekat izrečenog „Čet’ri knjige!“

Elem, Dukić Rajka, doajena ugledne podrinjske škole mišljenja, pritiskala je sumnja da bi se moglo raširiti mišljenje da je nesposoban upravo onoliko koliko i jeste, te je izdao zapovijest zaposlenima da se jave tog i tog datuma na tu i tu lokaciju radi poligrafskog testiranja.

Nakon nezadovoljavajućih rezultata poligrafskog testiranja radnice Simić Jelene, ista je odvedena na raport voždu od Milića, koji je svoje nezadovoljstvo odgovorima potčinjene izrazio šamaranjem, povlačenjem za kosu i starim dobrim davljenjem.

„Kako je čika Rajko utvrđivao odanost zaposlenih u kompaniji?“, upitaće nastavnica ošišana na muško, u skladu sa Nijazovljevim instrukcijama.

„Poligrafskim ispitivanjima!“, ispaliće k’o iz topa mališan koji je svoj domaći zadatak shvatio krajnje ozbiljno.

„A ukoliko bi neko pao na poligrafskom ispitivanju?“, podsticaće nastavnica svog mezimca da nastavi sa izlaganjem.

„Ukoliko bi neko pao na poligrafu, Rajko bi ga odveo u drugu sobu na partiju šamaranja i davljenja“, odvratio bi klinac, mameći uzdahe divljenja drugara iz razreda.

Dnevna štampa u izvještavanju o „incidencu iz Milića“ tvrdi da je „nakon zaprimljene prijave i obavljenog medicinskog pregleda nad povrijeđenom, policija saslušala osumnjičenog i dostavila izvještaj nadležnom tužilaštvu zbog krivičnog djela lakša tjelesna povreda“. Šira javnost je, a u skladu sa očekivanjima, tu i tamo ispustila pokoji krik iznenađenosti i uvređenosti, u maniru jednog Srećka Šojića, međutim, ima li ovdje uopšte prostora za iznenađenost?

Nezvanični vladar Milića, široj javnosti postao je poznat po tome što je tu opštinu stavio pod video nadzor, kako bi u svakom trenutku mogao da zna šta stanovnici rade, kuda se kreću i sa kim ćakulaju. Ako na to dodamo još ustaljenu težnju imućnih mediokriteta da im se priznaju nepostojeća intelektualna dostignuća, utjelotvorena u nekoliko tupoumnih škrabotina štampanih u vlastitoj režiji, imamo foto robot jednog visokoprofilisanog sociopate.

 „Reci nam, koja ti se forma mučenja naročito dopala, iz živopisne biografije Milićbašija?“, privodila bi nastavnica istorije u osnovnoj školi u Ašgabatu ispitivanje kraju.

„Teško je odabrati samo jednu“, odvratilo bi dijete, vidno zamišljeno „ali ako baš moram, to bi bile pjesmice na nivou prvačića ometenog u razvoju koje je Rajko pisao, a potom tjerao zaposlene da ih čitaju.“

Međutim, ono što je karakteristično za ovog sociopatu, jeste to da se narečeni, u vlastitom umu emancipovao od realnosti kakvu mi poznajemo, na način da već određeno vrijeme obitava u sopstvenom paralelnom svijetu, u kome je sebi, pomalo neskromno, dodijelio ulogu Boga. Od trenutka sopstvenog hirotonisanja za Svevišnjeg (sam trenutak je poprilično teško utvrditi po gregorijanskom kalendaru) Dukić nas redovno časti svojim mentalnim ekskrementima u kojima iznosi vlastita, hmm.. zapažanja i savjete o svijetu koji nas okružuje, a na svaku reakciju javnosti ili, nedajbože, pitanja novinara, Dukić, teško obolio od Tourettovog sindroma, odgovara salvama psovki, prijetnji i uvreda.

S obzirom da je skorašnji fizički napad na Simić Jelenu, samo jedan u nizu što fizičkih, što verbalnih napada sociopate iz Milića, te da isti do sada nije trpio bilo kakve zakonske posljedice, za očekivati je da će život u Milićima nastaviti svojim dosadašnjim tokom, svaki će čestit Milićanin morati da zna Rajkove knjige napamet, a Dukić će, ako da Bog sreće i zdravlja, po književnom opusu prestići Pekića i Andrića, zajedno.

„Ovim referatom završavamo sa ciklusom ‘Naši u bijelom svijetu’. Šta smo naučili iz ovoga?“, pitala bi za kraj nastavnica učenika pred tablom, spremajući se da upiše ocjenu.

„Nema razlike između ludog diktatora i diktature ludaka“, odvratio bi mali.

I pala bi još jedna petica.