Lovi ribu Siniša Vukeliću

Čovjek sam koji vjeruje u sistem. Dobro, možda baš ne vjerujem, ali želim da vjerujem. Želim da se povinujem unaprijed utvrđenim i svima poznatim pravilima ponašanja i da znam da to rade i ostali, jer u nedostatku sistema, postoji samo haos, a haos nikome ne donosi dobro. Kao takav, vjerujem i podržavam odluke koje ispred mene donosi demokratski izabrana vlada moje zemlje, stojim iza izjava svog predsjenika, bez obzira da li sam glasao za njega ili ne, vjerujem u sudstvo i u vladavinu prava i više od bilo čega, vjerujem u bolje sutra.

Vjerujem da važan dio svakog sistema čine mediji, jer je važno da građani budu informisani o stanju u kome sa nalazi zemlja u kojoj žive. Nisam stručnjak, ali prema onome što mogu da pročitam i vidim, novinarstvo u Republici Srpskoj je palo na jako niske grane. Iz tog razloga ne čitam senzacionalističke naslove u novinama koji blate lik i djelo mojih sugrađana koji nikada nisu osuđivani za bilo kakav kriminal. Ne posjećujem internet portale na kojima se imena različitih pojedinaca vezuju za velike pronevjere, jer ti portali najčešće od ljudi o kojima pišu ne traže ni mišljenje ni komentar.

Zanima me samo istina, ne da bih o njoj sudio, ne da bih postavljao dodatna pitanja, nego zato što smatram da imam pravo da znam istinu o stvarima koje se tiču mene i meni bliskih ljudi. Međutim, danas se susrećemo sa mnogo više obmane nego istine, a Orvel je davno napisao da je u vremenu u kojem je obmana opšta pojava govoriti istinu ravno revolucionarnom djelu. Dakle, moram da nađem sebi revolucionara koji bi utolio moju žeđ za istinom, ali od juče, to bi mogao biti daleko teži posao nego što čini na prvu.

Upitan za komentar o povlačenju oslobađajuće presude u slučaju u kome je budžet zemlje oštećen za više od milion maraka, prvooptuženi, inače „kontroverzni biznismen“ po struci, šta god to značilo, zaprijetio je smrću novinaru Siniši Vukeliću koje mu je pitanje postavio. Siniša Vukelić je o pomenutom procesu, u kome se optuženi tereti za višemilionsku pronevjeru, izvještavao objektivno i nepristrasno, a izgleda da se cijena za to plaća glavom.

Zaista, otkud pravo Siniši Vukeliću da postavlja pitanja ljudima u skupim odjelima, koji voze najnovije automobile i imaju najbolje advokate koje novac može da kupi? Otkud mu pravo da, dok njegove polupismene kolege u tuđoj nesreći traže senzacionalne priče, on neumorno traga za istinom? Čime se vodio taj čovjek kad je gurao nos u stvari koje ga se skoro uopšte ne tiču, koje ga se tiču tek onoliko malo koliko i svih nas? To mu je posao, reći će neki, a ja ću ih upitati u opisu kog posla stoji strahovanje za sopstveni život i život svoje porodice.

Dok ovo čitate, volio bih vas podsjetiti gdje živimo, sjetite se da se ovdje novinari dižu u vazduh i za manje od nekoliko miliona u koje je Vukelić dirnuo. Sjetite se da čovjek koji je uputio prijetnje smrću Siniši Vukeliću možda sad čita isti ovaj tekst koji vi čitate, iz udobnosti svog doma, planirajući nečiju smrt ili neku novu višemilionsku pronevjeru.

Znajući sve to, šta poručiti Siniši Vukeliću? Da li mu reći da istraje ili mu poput junaka Selimovićeve „Tvrđave“ poručiti da se okane ćorava posla i da nađe sebi neki hobi, da lovi ribu, recimo?

 

Tags: Mile Radišić, Siniša Vukelić, sloboda medija

Category: Društvo