Ne tako davno, 15. jula ove godine, jedan čovjek, ili bolje rečeno institucija, obraćao se prisutnima sa govornice u Narodnoj skupštini Republike Srpske, tumačeći političke termine i životne situacije.

„Referendum, kao način izjašnjavanja naroda, koristi se u izuzetnim situacijama, a izjašnjenje građana Republike Srpske o Danu Republike Srpske je jedna takva situacija.“

Mrtva tišina u skupštinskoj sali, samo po koji uzdah obožavanja, dramska pauza s namjerom da se pojača efekat izrečenog, pa nastavak u sličnom maniru:

„Nakon referenduma, vratićemo se u Skupštinu i donijeti zakon da je 9. januar Dan Republike Srpske. Ne samo da izrazimo volju naroda, već i da odbacimo nametanje odluka!“, zaključio je svečano, prepoznali ste već i lik i djelo, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske.

Kolika muda ovaj čovjek ima, mislio sam u sebi, gledajući kako poslanici stranaka iz Republike Srpske, nošeni na krilima govora prvog među jednakima boljeg entiteta, svi k’o jedan, dižu ruku i daju podršku jasnom i nedvosmislenom referendumskom pitanju:

„Da li podržavate da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske?“

Odluka je pala. Ide se na referendum. Mi protiv njih, prsa u prsa. Dosta smo se zajebavali i sa Bakirom i sa međunarodnom zajednicom. Dosta nas se gurkalo. Dosta smo stajali po strani. Da se čuje volja naroda, pa nek’ bude šta bude.

Formirana je komisija, izabran je datum, odštampani su listići: 25. septembra mi odlučujemo o svom prazniku i biće kako mi kažemo. Snimio se spot. Kačili se bilbordi. Dijelili se leci. Organizovale se čitave emisije. Da se vidi ko hoće, a ko neće na referendum – ko je vjera, a ko nevjera.

Od početka je bilo hulja koje su osporavale referendum: bilo ih je koji su govorili da je to predizborna kampanja SNSD-a, bilo ih je i koji su tvrdili da je glupo potrošiti tolike pare kad se mišljenje i volja naroda već zna, ali neka; ne žali predsjednik para da čuje šta narod ima da kaže.

Prijetio je ko je stigao. I Incko, i Amerikanci, i Francuzi, i Englezi, prijetili bi vjerovatno i Kinezi, da su znali kakav se pičvajz sprema. Halilović otvoreno najavljivao rat, Dejton se dovodio u pitanje, Ustavni sud zabranio održavanje referenduma, Vučić molio da se odustane, Zapad najavio sankcije, al’ džaba; Mile ni da trepne.

„Narod je najjača priča. On je jača priča od Ustavnog suda i tako će odluka koju će donijeti narod na referendumu o Danu Republike imati veću pravnu snagu,“ poručio je Dodik, na svega dvadsetak dana pred referendum, džaba sankcije, džaba sve.

Ne možete da me pogledate u oči i iskreno kažete da svako od vas nije bar jednom u ovih pola godine pomislio: kolika muda ovaj čovjek ima.

I došao je taj dan. Narod je izašao u rekordnom broju, svi sa jednom mišlju, svi sa jednom idejom, da se spasi naša srpska stvar, da se jasno i nedvosmisleno odgovori na pitanje:

„Da li podržavate da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske?“

Ostalo je istorija.

Čak 99,81% građana Republike Srpske koji su izašli na referendum reklo je sudbonosno „DA“. Ponoviću to još jednom, slovima: devedeset i devet zapeta osamdeset i jedan posto građana Republike Srpske koji su izašli na referendum podržalo je ideju da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske!

To je za pola procentnog poena više nego što je Kim Jong Il dobio kad je posljednji put izabran za predsjednika Sjeverne Koreje. Vučić je manju podršku dobio za predsjednika SNS-a, a bio je jedini kandidat. Na referendumu za pripajanje Krima Rusiji svega je 96,77% glasača bilo „za“ i možete samo zamisliti kako se popišano Vladimir Putin osjećao kad su mu javili rezultate referenduma u Republici Srpskoj.

– Šefe, šefe, 99.81% za Dodika! – utrčao je Medvedev unezvjeren u Veliku palatu Kremlja, mašući papirima.

– Je l’ me zajebavaš? – u nevjerici će raskolačiti oči šef ruske države.

– Sad mi javili iz ambasade..

– Znaš kad sam bio uvjeren da će otkazati referendum. – divio se Putin Dodiku.

– Ma kakvi, šefe, znaš da se on ne boji nikoga. – pojasni Medvedev.

– Jebote.. – razmišljao je naglas Vladimir Vladimirovič o mošnicama Milorada Dodika – …kolika muda taj čovjek ima.

„Ponosan sam na narod Republike Srpske, ponosan sam na sve one koji su glasali i neka je sram svakog Srbina koji nije izašao na referendum“, izjavio je predsjednik isto veče, poslavši nedvosmislenu poruku koliko mu mišljenje naroda znači, pa nastavio već sutradan:

„Sada znamo da građani nisu bili spremni da se odreknu 9. januara. Niko u Republici Srpskoj, ni od sadašnjih, ni od budućih političara, neće moći zanemariti volju naroda. Ovo je jaka volja naroda kako bi se odredio prema nečemu što je za njega važno“.

I, nakon što je narod nedvosmisleno podržao ideju da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske, ponoviću još jednom, iako znam da ste već naučili napamet, čitavih 99,81% nije bilo spremno da se odrekne Dana Republike Srpske, nakon kraćeg natezanja, povuci – potegni, na posljednjem zasjedanju Narodne Skupštine Republike Srpske, proglašen je zakon kojim se, ukratko, odričemo Dana Republike Srpske.

Vidite, Ustavni sud BiH nema, niti je ikada imao, problema sa Danom Republike per se, čak ni sa obilježavanjem tog praznika dana 9. janara, nego sa proslavom tog i takvog Dana Republike kao republičkog praznika i svim onim što kontekst republičkog praznika podrazumijeva, pa je shodno navedenom, naložio Narodnoj Skupštini da izmijeni član 3.b) Zakona o praznicima RS, koji 9. januaru daje karakter republičkog praznika.

Rezultat referenduma od 1.42 miliona KM, predizbornog spota sa malim Stefanom koji je rođen baš na 9. januar, pjesme o zemlji u „kojoj se krsna slava proslavlja“, te čitavog „Tima za postupak pred Ustavnim sudom BiH u vezi Zakona o Praznicima“ je pičkasti Zakon o Danu Republike Srpske, od čitava 4 člana, po kojem se 9. januar obilježava i slavi kao sekularni praznik, o kome se, manje – više, ništa drugo i ne zna, osim što se 9. januaru oduzima karakter republičkog praznika koji je do sada uživao.

Ovaj i ovakav Zakon o Danu Republike Srpske nije ništa drugo nego jasan i nedvosmislen akt kojim se, na koncu konca, ipak, podvija rep i decidno poštuje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sjećate se već, one šupe u Sarajevu od koje je narod „neuporedivo jača priča“.

U istoriji parlamentarne demokratije, naravno, ako parlamentarnu demokratiju shvatimo dovoljno široko da u nju stanu i akteri sa političke scene Republike Srpske, nije zapamćeno da je neko toliko molio, insistirao, prijetio i ucjenjivao narod da se izjasni po nekom pitanju i jasno kaže svoje mišljenje, samo da bi se po tom mišljenju popišao već sutradan.

Kolika muda ovaj čovjek ima.

  • Komsinica

    Strah je najbolje sredstvo za upravljanje masom. Na ovim prostorima, svim izmucenim narodima koji su se slucajno ovdje rodili – strah od rata je jednak strahu od karcinoma. Znala su i sva ta blebetala oko rata i sankcija da od toga nema nista, ali eto, morala se pokazati neka sila na njihovim nivoima. Ne bi me cudilo da se svaki korak i svaka recenica dogovara na nama nepoznatim relacijama…

  • LOL

    Mislio sam da si Bajiću iznad mediokriteta koji nasjedaju na ovakve manipulacije. Međutim, što bi Anđus rekao: “Sat, plaketa, hvala lepo i doviđenja!”. Plaketu su ti već prethodno dali… :)

  • Vesna

    Najžalije je od svega što narod, vođen srcem i ljubavlju prema Republici, takvoj-kakva je, nije skontao da ga mudonja uvlači u pokvarenu igru. Ne samo to, već je i zaigrao po njegovim pravilima već sljedećeg vikenda. I stvarno ne mogu da im zamjerim, jer su iskreno bili u svemu tome, za razliku od mudonje.

    P.S: oprostite na izrazu